Jacques Derrida

5/20/2018 Jacques Derrida

1/12

U&U40

Derr

ida


2/12

U&U41

Derr

ida

DERRIDA, JACQUES

'MOCHLOS;ILI KONFLIKT

FAKULTETA'

Priredio: Bender StanislavSa engleskog prevela: Nataa TomanoviFoto: arhiv community art


3/12

U&U42

Derr

ida

Ako moemo rei mi(ali nisam li to ve rekao?), moda se moemo izapitati: gdje smo? I tko smo mi na sveuilitu na kojem oito jesmo?to predstavljamo? Koga predstavljamo? Jesmo li odgovorni? Za toi za koga?1Ukoliko postoji odgovornost sveuilita, u najmanju ruku

zapoinje trenutkom kad se potreba da se ova pitanja uju, da ih seuzme i odgovori na njih, nametne. Ovaj imperativ za odgovaranjem jepoetni oblik i minimalni uvjet odgovornosti. Ne moemo uvijek od-govoriti i odbiti poziv, zov odgovornosti. Moemo to ak i uiniti beznunog utiavanja. Ali sama struktura poziva ka odgovornosti je tak-va tako prethodi svakom moguem odgovoru, tako nezavisna, takonesimetrina u svom dolasku iz drugih unutar nas samih da je aki neodgovaranje a priori nabijena odgovornou. I tako nastavljam:to predstavlja odgovornost sveuilita? Ovo pitanje pretpostavlja darazumijemo znaenje sveuilita, odgovornosti barem ako se ovadva koncepta jo uvijek mogu razlikovati. Sveuilite, kakva ideja! To

je relativno nedavna ideja. Al i moramo iz nje izii, jer je ve reducira-

na na vlastitu arhivu, na arhivu svojih arhiva, bez da smo mi uspjelirazumjeti to se stvarno dogodilo. Prije gotovo dva stoljea Kant jeodgovorio i to u smislu odgovornosti. Sveuilite, kakva ideja, samosam se pitao. Nije to loa ideja, rekao je Kant, zapoinjui Konfliktfakulteta (Der Streit der Fakultten, 1798.). A sa svojim poznatimhumorom, skraujui munu i teku priu, pretvara se da ovu temuobrauje kao pronalazak, sretno rjeenje koje bi prolo kroz glavuvrlo matovite osobe, kao izum vrlo racionalne sprave koju bi nekidomiljati poslao dravi na patent. A, na Zapadu, drava bi usvojilakoncept ovog vrlo domiljatog stroja. I maina bi daleko dogurala.Ne bez sukoba, ne bez kontradikcija, ali moda jednostavno upravozahvaljujui sukobu i ritmu njegovih kontradikcija. Ovdje je poetak

ovog kratkog rada koji sam htio proitati na naoj komemoraciji, sonim osjeajem blage neugode koji se javlja, odgovarajui na astpoziva upuenog od strane nekog prijatelja, netko povede, kao pri-misao, parazita s loim manirima za stolom. Ali konano, za ovajskup, ne radi se o Sokratu, ve o Kantu,a on kae:

Nije loa ideja[kein beler Einfall]da onaj koji je prvi spoznaoi predloio javni nain ophoenja s ukupnim znanjem (a osobitoglave koje se tome posvete) [eigentlich die derselben gewidmetenKpfe], u nekakvoj industrijskoj maniri [gleichsam fabrikenmassig],s podjelom rada [durch Vertheilung der Arbeiten] gdje bi na tolikopolja znanja koliko ih ima, bilo doznaeno toliko javnih uitelja[offentliche Lehrer], profesori bi bili povjerenici [als Depositeure],

koji zajedno tvore neku vrstu zajednike znanstvene tvorevine[eine Art von gelehrtem Wesen], koja bi se nazvala sveuilitem(ili srednjom kolom [hohe Schule]), koji bi imali autonomiju (jer

jedino ueni [Gelehr te] mogu prosljeivati sposobnost prosuivanja

na uene kao takve); i zahvaljujui njegovim ustanovama (raznimmalenim udruenjima koja okupljaju sveuiline nastavnike, i takoodrava raznolikost osnovnih grana znanja), sveuilite bi bilopriznato [berechtigt: Kant je precizan, sveuilite dobiva legitimno

priznanje od moi koja nije njegova] da prima, s jedne strane, stu-dente-naunike iz niih kolskih razina koji ele doi na vii, a sdruge strane, da doputa nakon prethodnog ispitivanja i to svojimautoritetom [aus eigner Macht, svojom moi] nastavnicima koji suslobodni (koji se ne izabiru od samih lanova) i nazivaju se Dok-torima, opepriznati rang (koji ima donosi ta diploma) ukratkodoputa stvaranje [creieren].2

Kant naglaava rije stvaranje: to znai da je sveuiliteovlatenoda posjeduje autonomnu mo stvaranja titula. Stil ovedeklaracije nije samo stil odreenog izmiljenog podrijetla: sretnaideja sveuilita, koja je jednog lijepog dana, u odreenom trenutku,prola nekome kroz glavu, s nekom vrstom fiktivne mogunosti

godinjice ini se da je ba ovo Kant ovim evocirao. Zaista, dalje utekstu, nakon to napusti retoriku uvoda, njegov prvi potez je stav-ljanje na stranu hipoteze poneto nasuminog otkria, empirikog,ak i stvaralakog korijena sveuilita. Odreene umjetne insti-tucije, nastavlja on, za svoj temelj imaju ideju razuma. A sveuilite

je umjetna (knstliche) institucija takve vrste. Kant zapoinjepodsjeajui na tu injenicu, zbog onih koji bi je htjeli zaboraviti,vjerujui u prirodnost mjesta i postojbine. I sama ideja vlasti sezasniva na razumu, i nita u ovom pogledu nije ostavljeno sluaju. Onkae,

Iz ovog razloga mora se rei da organizacija sveuili ta, obzirom

na predavanja i fakultete, nije stvar sluajnosti, ve da vlast, bezpokazivanja pret jerane mudrost i ili prijevremenog znanja za to, izodreene potrebe koju je osjetila (za utjecajem na ljude kroz razna

pouavanja), u stanju da se a priori vee za principe podjele koji sesretno slae [glcklich]s principom koji je trenutno na snazi.

Kant je vrlo svjestan da je on opravdava, u terminima razuma, onoto je de facto odredila vlast njegovog doba, kao da je sluajno kraljbio filozof. Ovoga je on oito svjestan, obzirom da se odmah ispriavazbog tona, kao da je on takav, poricanja: Ali neu, zbog svega toga,

DERRIDA, JACQUES'MOCHLOS;ILI KONFLIKTFAKULTETA'

1 Rad Jacquesa Derride je izloen 17 travnja 1980. na Sveuil ituColumbia, na stotoj godinjici osnutka dodiplomskog studija

2 Immanuel Kant, The Conflict of the Faculties / Der Streit der fakultten, prijevodMary J. Gregor (New York: Abaris Books, 1979.), str. 23. Pr ijevod je preraen.


4/12

U&U43

Derr

ida

govoriti njemu u prilog, kao da je nepogreiv.3Unutar uvodne fik-cije, Kant je poveao broj svojih retorikih mjera opreza, ili je pakna neki nain zagarantirao analogijske izjave s, recimo, stvarnomanalogijom: sveuilite je analogno drutvu, drutvenom sustavu

koji predstavlja kao jedan od njegovih dijelova; a nastavniko tijelopredstavlja, na ovaj ili onaj nain, cilj i funkciju drutvenog tijela ili, na primjer, industrijsko drutvo koje e dobiti, u manje od desetgodina, ogromni model Sveuilita u Berlinu; ovo je, ak i sada, jednaod najimpozantnijih referenci onoga to nam je ostavljeno kao kon-cept sveuilita. Tu je, nadalje, serija analogija: unutar sveuilita,znanje se pomalo tretira kao industrija (gleichsam fabrikenmssig);profesori e biti kao povjerenici (als Depositeure); zajedno e tvoritineku vrstu biti ili zajednike znanstvene zajednice koja e imatisvoju autonomiju (eine Art von gelehrtem gemeinen Wesen die ihre

Autonomie htte). to se tie ove autonomije, fikcija i hipoteza sujo uvijek oprezni. Sama po sebi, autonomija je neupitna, opravdana

aksiomom koji kae da samo ueni mogu suditi drugim uenima, tau-tologija koju se moe promatrati kao sr znanja, kao znanje znanja.Ipak, kad se radi o pitanju stvaranja javnih titula kompetitivnosti,opravdavanja znanja ili stvaranju javnog efekta ove idealne au-tonomije, tad se, u ovom stadiju, sveuilite vie nema potvrdu samopo sebi. Njega potvruje (berechtigt) strana koja nije sveuilina uovom sluaju drava i to prema kriterijima koji vie nisu nunoili konano vezani za znanstvenu kompetenciju, ve za odreenumogunost izvedbe. Autonomija znanstvene procjene moda jestapsolutna i bezuvjetna, ali politiki efekt njegove potvrde, ak i podpretpostavkom da se moe strogim mjerama razlikovati, je ipak kon-troliran, mjeren, ak i predvien od strane moi izvan sveuilita.

Obzirom na ovu mo, sveuilite je u stanju heteronomije, autonomijekoja je dana i ograniena, reprezentacija autonomije u dvostrukomsmislu reprezentacije, delegiranjem i teatralnom reprezentacijom. Ustvari, sveuilite kao cjelina je odgovorno ne-sveuilinom tijelu.Kant je znao neto od toga. A ako nije znao a priori, iskustvo ga jenauilo. Pruski kralj ga je pozvao na poslunost. U pismu FriedrichaWilhelma predbacuje mu se zlouporaba njegove filozofije deformi-ranjem i krivotvorenjem odreenih dogma uReligiji unutar granicazdravog razuma. Moda meu nama, 1980., ima nekih koji sanjajuda dobiju takvo pismo, pismo princa ili vladara koje nam omoguavada barem lociramo zakonodavno tijelo i pripiemo cenzuru jed-nostavnim mehanizmima unutar odreenog, jedinstvenog, tonog,

monarhijskog mjesta. Onima koji sanjaju o tako sigurnoj lokalizaciji,priredit u zadovoljstvo citiranjem reenice, za koju je nezamis-livo danas da bi proizila iz pera Cartera, Brenjeva, Giscarda iliPinocheta, ili ak, moda, iz pisma nekog od ajatolaha. Pruski kralj

spoitava filozofu to se ponio na neoprostiv nain, doslovno neod-govoran (unverantwortlich ). Ovu neodgovornost Friedrich Wilhelmanalizira u dijeli na dvije skupine. Optueni se pojavljuje pred dvasudbena tijela. Ima, kao prvo, svoju unutarnju odgovornost, i osobnu

obvezu kao uitelj mlaima. Ali je takoer odgovoran ocu domovine,vladaru (Landvater) ije su namjere su mu poznate i po kojima onstvara zakon. Te dvije odgovornosti nisu oprene, ve su umjestotoga subordinirane unutar istog sustava:

Morate priz nati kako ste se neodgovorno [wie unverantwortlich]ponijeli prema svojoj obvezi uitelja mladih [als Lehrer der Jugend]i prema namjerama naeg vladara [landesvterliche Absichten]koje su vam dobro poznate. Od vas traimo najsavjesnije izvjee[doslovno, preuzimanje odgovornosti,Verantwortung]a potomoekujemo, da bi se izbjeglo nezadovoljstvo, da vie neete initi te

greke, ve, kako i prili i vaoj odgovornosti , koristit i svoj ugled i

talent za bolje provoenje svrhe vladavine; u protivnom, ukolikose va neposluh nastavi, poduzet emo mjere koje za vas nee biti

povoljne.4

Kant citira ovo pismo i opravdava se nadugo i nairoko, u Predgov-oru i nakon Predgovora djeluKonflikt fakulteta. to god netko mislioo njegovom sustavu opravdavanja, nostalgija koju moemo osjetitizbog ove situacije proizlazi vjerojatno iz ove vrijednosti odgovornos-ti: mislilo se da postoji odgovornost, barem za uzimanje za neto, ipred nekim odreenim nekim. Mogao si se pretvarati da zna komese obraa, a filozofija je makar mogla pozirati u pogledu odgovor-nosti. To prozvano tijelo drava, vladar, narod, znanje, aktivnost,

istina, sveuilite je zauzimalo mjesto u diskursu koje je zagaran-tirano, odluujue i, u svim znaenjima te rijei, reprezentirajue; auobiajeni kodeks bi bio garancija, barem na povjerenje, minimalnemogunosti prijevoda za svaki mogui diskurs u tom kontekstu.Moemo li to danas rei?

Moemo li sebe razumjeti, na nain da raspravljamo o odgov-ornosti koja prilii sveuilitu? Ne pitam se moemo li proizvestiili jednostavno izgovoriti koncenzus po tom pitanju. Prije svegapitam se moemo li rei mi i zajedno raspravljati, zajednikim

jezikom, o opim oblicima odgovornosti na ovom podruju. U ovonisam siguran i tu lei boljka, bez sumnje tea od bolesti ili slabosti.Moemo ovo proivjeti na manje ili vie ivoj razini, ili kroz patos

3 Ibid.4 Ibid, str. 11


5/12

U&U44

Derrida

koji na povrini moe varirati. Ali nedostaju nam kategorije prekokojih moemo ovu boljku analizirati. Historijski kodovi (i, a foritori,historijsko datiranje, reference na tehnika zbivanja ili politiku, navelike nemire, npr. 1968.), filozofski, hermeneutiki, politiki kodovi,itd., ili ak kao izvedbeni instrumenti odluivanja, kodovi openito se ovdje ine nemonima. To je jedna irelevantnost koda koja moeii ruku pod ruku s najveom moi, koja lei, vjerojatno, u samom

izvoru boljke. Jer ako je kod sigurno problematian, onda emo se mina sveuilitima bolje osjeati u svojoj koi, bez obzira na nesrazmjerpoloaja ili kontradikciju interesnih sila. Ali mi se loe osjeamo uvlastitoj koi, tko bi se usudio tvrditi suprotno? A oni koji se sami sasobom dobro osjeaju, moda skrivaju neto, i pred samima sobom ipred drugima.

Proslavljajui godinjicu osnutka sveuilita, ako zanemarimosekundarne ciljeve koji dolaze pri takv im prigodama, moramo pret-postaviti potvrdu,

Obnavljanje obveze i, jo dublje, vlastitu legitimizaciju, vlastituafirmaciju sveuilita. Upravo sam izgovorio rijei vlastita afirmaci-

ja. to se tie sveuilita, ujemo ga jednom, kao prijevod i referencu.

To je naslov Heideggerovog slabo prihvaene rasprave povodompreuzimanja dunosti rektora na Sveuilitu Freiburg-im-Breisgau,27. svibnja 1933., Vlastita afirmacija njemakih sveuilita(DieSelbstbehauptung der Deutchen Universitt). Ako se ovdje usudimprizvati taj veliki duh i udni dogaaj, to nije samo iz razloga tobi se time okoristio kao izlikom za odavanje poasti SveuilituColumbia, za dobrodolicu koju je priredila intelektualcima i pro-fesorima koje je iznjedrila nacistika Njemaka. Iz tog razloga, bezobzira kako to netko prosuivao u okv irima politikih okolnosti (to

je nuno jako kompleksna procjena, u koju se ovaj put neu upustiti),Heideggerova rasprava o vlastitoj afirmaciji njemakog sveuilitabez sumnje predstavlja, u smjeruKonflikta fakultetai velikih filo-

zofskih tekstova koji se tiu Berlinskog sveuilita (Schelling, Fichte,Schleiermacher, Humboldt, Hegel), zadnja velika rasprava u kojojzapadno sveuilite pokuava duboko razmiljati o svojoj sri i svo-

jem cilju u smislu odgovornosti, sa stalnom referencom prema idejiznanja, tehnologije, drave i nacije, do granice na kojoj memorijalnookupljanje misli da iznenadni znak prema potpuno drugoj, uasnojbudunosti. Iako nisam u mogunosti potkrijepiti ovu hipotezu,ini mi se da je Heidegger, nakon ove rasprave konano ide dalje odgranica ovog, jo uvijek klasinog poimanja sveuilita, onog kojiga je vodio u to je metafizika?(1929.) ili barem onog koji okruujesveuilite kao zajedniki interes i snaan kontakt s dravom, s

javnou, sa znanjem, s metafizikom i tehnologijom se njemu ine

sve manje i manje sposobne pogoditi vaniju odgovornost, onu koja,prije nego li mora odgovarati znanju, moi, ili nekoj drugoj odrednici,ili odgovoriti kao bie, ili odreeni objekt u oima odreenog sub-

jekta, mora prvo odgovoriti biu, zbog poslanja prema biu, i morarazmisliti dobro o ovoj zajednikoj odgovornosti.

Ali, opet, koliko god da je to meni bitno, danas ne mogu istraivatiovaj put. Pokuat u, recimo, zadrati konstantnu, iako prikrivenui neizravnu, vezu s ovom potrebom. Kad netko danas na sveuilituizgovori rije odgovornost, vie ne znamo s kojim ga konceptom

jo uvijek moemo regulirati. Neodluni smo izmeu najmanje tr ihipoteze.

1. Moemo se baviti odgovornou kao iskljuivo akademskomtemom. Mogli bismo iskpati taj arhivirani topos, iji kod vie neebiti na, u potpunosti u skladu s proslavom, s roendanom. U svrhukolske vjebe, mogli bismo, kao povjesniari ili filolozi, iskititi

temu s cvijeem retorike, odajui poast svjetovnim institucijamakoje, iako ne u potpunosti kroz svoj vijek, upravo iz tog razloga, nisuzastarjele. Jednom rijeju, nisu puno. Unutar ove hipoteze, ove okomemorativnom estetizmu i njegovim pretpostavkama luksuza,zadovoljstva i oaja, mogli bismo jo uvijek pretpostavljati da suzbivanja prolog stoljea, osobito nedavnog poslijeratnog doba,unitili samu aksiomatiku rasprave o odgovornosti ili, jo bolje,

rasprave odgovornosti. Sam subjektnee vie, individualni iliskupni, biti pozvan na odgovornost.2. Druga hipoteza, ta o tradiciji potvrde: moemo se sjetiti da prije

neto vie od jednog stoljea, u vrijeme kad je Columbijin diplomskistudij osnovan, pitanje znanja za to, za koga, profesor, fakultet, itd.su odgovorni, je bilo postavljeno unutar filozofske, etike, pravne ipolitike problematike, unutar sustava implicitne procjene, unutaraksiomatike, koja preivljava u sri netaknuta. Moemo postavitisekundarne adaptacije kao nain razjanjavanja transformacija kojese pojavljuju u odreenom periodu.

3. Zadravanjem vrijednosti i znaenja, ideja odgovornosti bimorala biti ponovno elaborirana unutar potpuno nove problematike.

U vezama sveuilita s drutvom, u proizvodnji, strukturi, pohran-jivanju i prenoenju znanja i tehnologije (znanja kao tehnologije),u politikim stupovima znanja, u samoj ideji znanja i istine, leidolazak neeg u potpunosti drugog. Odgovoriti, odgovoriti o emu,i kome, jest pitanje koje je moda ivlje i legitimnije nego ikad. Alito i tko se moraju promiljati u potpunosti drukije. I (zanim-ljiviji logini zakljuak) mogli bi, isto iz takve razliitosti, navestinas da se upitamo to su nekada bili, taj tko i taj to.

Bi li ove tri hipoteze iscrpile, u naelu, sve mogunosti tipinogpropitivanja o odgovornosti sveuilita? U ovo nisam siguran, nitau ovoj domeni ne ini mi se sigurno. Sve se ini opskurnim, zagonet-

nim, istodobno zastraujui i zastraen, na mjestu gdje je opasnostdanas najvie koncentrirana. Zapadno sveuilite je vrlo suvremenconstructumili umjetna tvorevina, i mi ve sad shvaamo da jenjegov modelgotov: oznaen konanou, kao to je, postavljanjemnjegovog postojeeg modela, izmeuKonflikta fakulteta (1798.) iosnivanja Sveuilita u Berlinu (10. listopad 1810. zavrni diozadatka je bio povjeren Humboldtu), smatralo se da ga vodi razum,nekom vezom, drugim rijeima, s beskonanou. Sljedei ovaj model,makar u osnovnim odl ikama, svako veliko zapadno sveuilite je,izmeu 1800. i oko 1850. bilo na neki nain reinstitucionalizirano.Izmeu tog trenutka i osnivanja Columbijinog dodiplomskog studija,vrijeme koje je prolo je bilo krae nego izmeu prolog rata i

sadanjih dana. Kao da, s malim zakanjenjem, slavimo roendanmodernih sveuilita openito. Bilo da se radi o godinjici ili osveuilitu, sve se to odvija, kako bi rekli na francuskom, jako brzo.Za mene to potie ideju ponovnog otvaranja pred vamaKonflikta

fakulteta , jer ini se da jefatumodgovornosti zapisan tamo ukorijenu, u samom praskozorju suvremenog sveuilita, u njegovompred-posveenom diskursu. Zapisan je jezikom koji je od Kanta dobiosvoju prvu veliku ilustraciju, svoju prvu konceptualnu formalizacijunapora i posljedica. Tu, nama na raspolaganju, nalazimo neku vrsturjenika i gramatike (strukturalni, generativni i dijalektiki) zanajkontradiktornije diskurse koje moemo razviti oko i do nekerazine i unutar sveuilita. Ovo ne nazivam Kodeksom, ba zato jer

jeKonflikt fakultetasmjeta Kodeks i pisani Kodeks (Gesetzbuch)5

5 Ibid, str. 36.


6/12

U&U45

Derrida

unutar vrsto ogranienim i odreenim dijelom sveuilita, unutarfakulteta koji se nazivaju viim u biti instrumentima vlasti(fakultet teologije, prava i medicine). AkoKonflikt fakulteta nijekodeks, to je makar snani pokuaj formalizacije i diskurzivnetednje termina, osobito fromalnog prava. I ovdje Kantovska misaopokuava se domoi iste legitimizacije, istoe prava, razuma kaosuda posljednje nade. Jednakost izmeu razuma i pravde, kao

prava i pravde, u ovome nalazi svoju najimpresivniju prezent-aciju. Za nas ipak najee i u jo uvijek dominantnoj maniri, diskursodgovornosti priziva, na nain koji nazivamo tautolokim, istoetiki sudbeno tijelo, isti praktini razum, istu ideju prava, isukladno s tim odlukuisto egologijskih tema, svijesti, namjere kojojse mora odgovoriti, u odlunim terminima, pravom i pred pravom.Na ovome insistiram: to je kod nas najei i preteno, iako ova vezanije neraskidiva za cijelu vjenost. To nije prirodno, to ima povijest.Moemo bez sumnje zamisliti rastapanje vrijednosti odgovornostirelativiziranjem, sekundarizacijom i postizanjem efekta subjek-tivnosti, svijesti ili namjernosti; moemo bez sumnje decentraliziratisubjekt, kako se to lako kae, bez ponovnog ispitivanja veze izmeu,

s jedne strane, odgovornosti, a s druge, slobode subjektivne svijestiili istoe namjernosti. To se stalno dogaa, i uope nije zanimljivo,obzirom da nita u prethodnoj aksiomatici nije promijenilo:poriemo aksiomatski en bloci odravamo ga na ivotu, s manjimpreinakama de rigueuri dnevnim kompromisima kojima nedostajesnage. Preslikavajui na taj nain, djelujui u najvioj brzini, nedoivljavamo se i nismo odgovorni za nita: ni za ono to se dogaa,ni za razloge nastavljanja preuzimanja odgovornosti bez koncepta.Obrnuto, zar ne bi bilo zanimljivije, iako tee i moda nemogue,razmiljati o odgovornosti pozivu koji zahtjeva odgovor ne viekao neem to prolazi, u krajnjoj liniji, kroz ego, kroz namjeru jamislim, kroz subjekt, ideal odlunosti? Zar ne bi bilo vie odgov-

orno pokuati razmiljati o temeljima, u povijesti Zapada, na kojimasu pravno egologijske vrijednosti odgovornosti odreene, odrane,nametnute? Moda sad postoji fond odgovornosti koji je odjednomstariji, a u tolikoj mjeri da se nanovo shvaa, kroz neto to binetko nazvao krizom odgovornosti u njezinom pravno egologijskomobliku i idealom odlunosti da tek treba doi, ili, ako vam je takodrae, mlai. Na ovom mjestu je moda prilika za zadatakrazmiljanja koji e doi, na ovoj razini; predstavljanje odgovornostisveuilita, onoga to ona jest ili e tek postati, kao posljedicapotresa koje vie ne moemo skrivati od sebe, ak i onda kad jouvijek imamo problema s njihovim analiziranjem. Je li mogua novavrsta odgovornosti sveuilita? Pod kojim uvjetima? Ne znam nita o

ovome, iako znam da ve i oblik mog pitanja jo uvijek potujeklasini protokol, tono kantovskog tipa: postavljanjem pitanja naovaj nain, postavljam se kao povjerenik i uvar odgovoran zatradicionalnu odgovornost. Kant nam u stvari predstavlja uvjete podkojima je racionalno sveuilite, prema njemu, mogue. itajuidanas njegova djela, primjeujem njegovo jamstvo i njegovu potrebu,

jednako kao to bi se netko divio strogoi plana il i strukture krozruenje nenaseljene graevine, a tko se ne moe odluiti je ligraevina u ruevinama ili jednostavno nikad nije postojala, i kojoj

je jedina svrha koju je imala zatita diskursa njezinog neuspjeha. Toje ta doza nesigurnosti s kojom itam Kanta, ali potedjet u vasdaljnje rasprave opatosuove nesigurnosti, isprekidanom oaju,

napornoj il i ironinoj tjeskobi, svakodnevnim kontradikcijama, eljiza izazovom i ratovanjem na vie frontova odjednom, da bi se spasiloi riskiralo, itd. Iz dubine ove nesigurnosti jo uvijek vjerujem uzadatak drugog diskursa odgovornosti sveuilita. Ne radi se o

obnavljanju ugovora u njegovom starom ili jedva obnovljenom obliku;ali obzirom, uzevi u obzir u potpunosti druge oblike, znam da nitanije jasno, suvislo ili presudno, ili hoe li takvi oblici ikad postojati,ili ima li sveuilite kao takvo budunost, ja i dalje vjerujem uzanimanje svjetla u ovoj domeni i u diskurs dosezanja novih razinaproblema sutra. Taj je problem dunost, ostaje nam kao naslijee,neeg to jo uvijek ne znam, rada ili promiljanja, netko je moda

nekad rekao, a ja to ne kaem samo kao lan sveuilita. Nije sigurnoda sveuilite samo po sebi, iznutra, po samoj svojoj ideji, je jednakovom zadatku ili ovom dugu; a to jest problem, prijelom u sustavusamog sveuilita, u unutarnjoj suvislosti njegovog koncepta. Jermoda ne postoji unutranjost samog sveuilita, ni unutarnjasuvislost njegovog koncepta. Zbog toga spominjem ovaj problem, ikao osoba sa sveuilita, koja se brine da ne zanijee svoje lanstvo(obzirom da bi razumljiv stav, za nekoga tko na ovoj razini odbijaobvezu, u prvom redu zapravo znai povlaenje), ali isto tako i kaone-lan osjetljiv na injenicu da danas sveuilite samo po sebi nemoe osvjetljavati, ili predstavljati samo sebe, ili se pretvoriti u

jednu od svojih reprezentacija kao mogueg objekta svoje panje. S

pogledom na ovu drugu odgovornost, riskirat u svoj prilog, koji jeskroman, uvodni, a prije svega tedei vrijeme koje ovdje imamo naraspolaganju, koje nitko pristojan ne bi smio troiti bez veze.Obzirom na ekonomiku i retorika ogranienja, sam sebi postavljamsljedee pravilo: pokuati djelomino prevestiKonflikt fakulteta, apod naslovom uvodnog ili paradigmatskog eseja, priznavajui takoneka mjesta koja je nemogue prevesti. Po time obuhvaam sve tonas vie ne dodiruje i to je ostalo izvan uporabnom konteksta naegdoba. Pokuat u analizirati te neprevodive vorove; i dobrobiti kojeoekujem ako ne tijekom ovog kratkog pokuaja, onda barem usustavnom istraivanju ovakve vrste tiva e biti inventar, ne samoonoga to je nekad bilo i ega vie nema, ili odreenih kontradikcija,

zakona sukoba, ili antinomija sveuilinog razuma, ve onoga tomoe prevazii samu dijalektiku racionalnost. A neprevodivost skojom se susreemo moe biti znak nesposobnosti sveuilita dasamo sebe shvati kao u istoi svoje nutrine, ili da prevede i prenesevlastito znaenje. A to je neto to je moda prisutno od njegovihpoetaka. Hoe li danas biti dovoljno priati o kontradikcijisveuilita? Nije li osnovni interes kantovskog teksta priznanjekonflikta na razini same unutranjosti sveuilita? Kant predvianjegov neizbjeni povratak, potrebi koja je na nekoj razini transcen-dentalna i temeljna. On klasificira razliite tipove i mjesta kontra-dikcije, pravila povratka, oblike njegovih legalnosti i ilegalnosti. Aon eli, pod svaku cijenu, uspostaviti pravoi razabrati, odluiti

izmeu legalnih i ilegalnih konflikata, koji e podijeliti fakultetesveuilita. Kantova osnovna briga je legitimna za nekoga tko jenakanio donijeti prave odluke: a to je pronalaenje strogih granicasustava kojeg nazivamo sveuilitem. Ni jedan diskurs nee bitstrog ako ne zaponemo definiranjem jedinstva sustava sveuilita,drugim rijeima, definiranjem granice izmeu onoga to je unutar, ato izvan granica sveuilita. Kant eli analizirati konflikte koji

priliesveuilitu, konflikte koji proizlaze izmeu razliitih dijelovatijela i moi sveuilita. Ovdje se prvenstveno misli na fakultete. Oneli opisati proces tih unutarnjihkontradikcija, ali uz to i k lasifici-rati, postaviti hijerarhiju, arbitrirati. Ali prije nego predloi opupodjelu nastavnikog tijela i prije nego definiramo dvije glavne

kategorije fakulteta, viih i n iih, koji se mogu sueliti jedni sdrugima, Kant se susree s prvom, ako ne i pred-prvom, tekoom,koju mi danas osjeamo vie nego on. Kao to bi se moglo oekivati,ova potekoa ukljuuje definiciju odreene okoline koja je s


7/12

U&U46

Derrida

unutranjou povezana slinou, sudjelovanjem i parazitiranjem,koja moe dovesti do zlouporabe ovlasti, ispada koji pripada svijetupolitike. Dakle, vanjtina sa slinou. Moe imati t ri oblika. Samo

jedan od njih za Kanta predstavlja problem. Pr vi je organizacijaznanstvenika u akademije i udruenja. Te radionice ne pripadajusveuilitu. Kant je bio za njihovo spominjanje. On ne predvianikakvu suradnju, nikakvo slaganje, nikakav konflikt izmeu

sveuilita i ovih znanstvenih udruenja. A oni ne predstavljaju, kaoto to ne ine privatni amateri koje u istom odjeljku spominje, stanjestvari u znanosti. Ove institucije, koje su takoer jedna od posljedicarazuma, igraju bitnu ulogu u drutvu. Ipak, danas a ovo je prvaprepreka u prevoenju kantovskog teksta u naem politiko epistemolokom prostoru moe doi do ozbiljnog natjecanja igraninih konflikata izmeu nesveuilinih centara istraivanja isveuilinih fakulteta, koji odjednom tvrde da provode istraivanja iprenose znanje, da produciraju i reproduciraju znanje. Ova pitanjavie nisu izolirana niti ograniena kad ukljuuju i politiku znanst-venih istraivanja, ukljuujui sve znanstveno tehnoloke strate-gije (vojne, medicinske ili neke druge, koje imaju takva ogranienja i

kategorije koje u dananje vrijeme vie nisu primjerene), sveinformacijske tehnologije unutar i izmeu drava, itd. Cijeli prostorje otvoren za analizu ovog konteksta izvan sveuilita, koji je zaKanta akademski. U doba Kanta izvan bi se smatralo neto narubovima sveuilita. To vie nije tako sigurno, ni jednostavno.Danas je, u svakom sluaju, sveuilite ono to je na rubu. Barem suodreeni odsjeci sveuilita reducirani na taj poloaj. Drava vie nepovjerava odreena istraivanja sveuilitu koje nije u stanjuprihvatiti strukture il i kontrolu tehnoloko politikih uloga. Kad sedijelovi znanja vie ne mogu poveati vjebanjem i ocjenjivanjem, ato jest svrha sveuilita, tada je itava arhitekturaKonflikta

fakulteta u opasnosti, a time i zadovoljavajui sporazum izmeu

kraljevske vlasti i istog razuma.Reprezentacijaovog modela ostajegotovo ista na cijelom Zapadu, ali veza s izvorom moi,istraivanjima koje ona povjerava istraivakim akademijama iinstitutima, u mnogome se razlikuje od drave do drave, od reimado reima, od jedne do druge nacionalne tradicije. Ove razlikenastaju intervencijama od strane drave, te od strane javnog iliprivatnog kapitala. Ne mogu ne imati odjeka u istraivakoj praksi istilu. Odreene teme i vrste istraivanja naputaju sveuilita.Ponekad, kao u nekim istonjakim dravama, sveuilite je potpunousredotoeno na reprodukciju znanja. Drava mu je oduzela pravo naistraivanje, to je pravo rezervirano za akademije na kojima nemanastavnika. Ova pojava nastaje veinom iz izrauna tehnoloko

politike isplativosti, koju zadaju veinom drave, nacionalne (ilimeunarodne), dravne (ili meu dravne) kapitalistike sile.Moemo zamisliti kako se to dogaa s pohranjenim podacima, iliizradom baza podataka, kad se lan sveuilita mora odrei svakesvoje uloge uvara ili skrbnika znanja. Ova je uloga u svakomsluajujednom predstavljalaosnovnu misiju sveuilita. Ali kadknjinica vie nije idealan oblik arhiva, kad sveuilite vie nijesredite znanja, vie svoje subjekte ne moe podizati kao pred-stavnike tog sredita. A obzirom da se sveuilite, uslijed zbogstrukture ili zbog povezanosti s prolim oblicima, ne moe okoristitiodreenim vrstama istraivanja, ili sudjelovati u njima, ili ihprenositi, osjea se ugroeno sa odreenih pozicija oko sebe;

ugroeno razvojem znanosti, ili, a fortiori, pitanjima iz znanosti i oznanosti, ugroeno onim to doivljava kao marginu koja ga prodire.Jedinstvena i nepravedna prijetnja, obzirom da se u samoj konsti-tuciji sveuilitaznanost nalazi u samom temelju. Pa kako ta

prijetnja moe ugroziti sveuilite, njegov tehniki razvoj, do granicena kojoj vie nitko ne moe razlikovati znanje od moi, razum odumijea izvedbe, metafiziku od tehnike v inosti? Sveuilite je(gotov) proizvod, gotovo bih ga mogao nazvati djetetom nerazdvojnogpara, metafizike i tehnologije. Ili je sveuilite makar omoguiloprostor, ili topoloku konfiguraciju, za takvog potomka. Paradokslei u tome da, u trenutku kad takav potomak zauzme mjesto koje mu

pripada, a sveuilite postane malo i staro, njegova ideja ezavladati svugdje, vie i bolje nego to je ikada. Ugroen, kako sam torekao prije nekoliko trenutaka, marginom koja ga prodire, obziromda nesveuilina istraivaka udruenja, javna, slubena i ina, mogustvarati prostore unutar samog sveuilinog kampusa. Odreenilanovi sveuilita tu mogu odigrati neku ulogu, iritirajui pripad-nike nastavnikog tijela kao paraziti. Tragom sustava pravih granicasveuilita, Kant je imao namjeru locirati sve oblike parazitiranja.Htio je da mo to dokine legitimno, legalno. Sad se mogunosttakvog parazitiranja pojavljuje gdje god postoji jezik, koji bi setakoer mogao nazvati javnom domenom, publiciranjem, publicite-tom. elja za kontrolom parazitiranja ne znai iskljuenje istog.

Jo uvijek se nalazimo na praguKonflikta faku lteta. Kant je imaovie potekoa dranjem druge kategorije izvan sveuilita. Ali usamom imenovanju, ovaj je put vrlo obziran prema politikim ra-zinama. To ima veze s pismenom klasom: die Litteraten (Studierte).To nisu znanstvenici u pravom smislu rijei (eigentliche Gelehrte),ali poueni na sveuilitima, postaju slubenici vlasti, pomonicidiplomacije, instrument moi (Instrumente der Regierung). U velikojmjeri zaboravljaju emu ih se pouavalo. Drava im daje poloaj imo zbog njih samih, ne zbog znanosti: Ne, kae Kant, za dobrobitzanosti. Ovim bivim studentima daje naziv biznismeni, tehniariznanja (Geschftsleute oder Werkkundige der Gelehrsamkeit). Nji-hov utjecaj na javno je slubena i legalna (aufs Publicum gesetzlichen

Einfluss haben). Predstavljaju dravu i zadravaju strahopotovanje imo. U primjerima koje Kant navodi, ini se da se biznismeni znanjapouavaju na tri fakulteta koji se nazivaju viima (teologija, pravo,medicina). Oni su sveenici, suci, lijenici, koji nisu obrazovani nafakultetu filozofije. Danas, da bismo bili sigurni da postoji klasakoju moemo definirati kao biznismene ili tehniare znanja, moralibismo dodati puno iru listu i broj imbenika s vanjske strane, nagranici, na sveuilitu. Tu spadaju svi odgovorni ljudi u javnoj iprivatnoj administraciji sveuilita, svi donosioci odluka po pitanjuprorauna i raspodjele i dodjele sredstava (birokrati u ministarstvu,skrbnici, itd.), svaki inovnik koji radi na publiciranju i arhiviranju,svaki urednik, novinar, itd. Je li danas, iz razloga koji imaju veze sa

strukturom znanja, nemogue strogo razlikovati znanstvenike odtehniara znanosti, jednako kako je teko razl ikovati znanje i mo,granice unutar kojih je Kant htio sauvati graevinu sveuilita?Na ovo pitanje emo se vratiti. Kant uvijek problem elaborira kaoutjecaj na svekoliku javnost. Biznismeni znanosti su moni zato jersu izravno povezani sa svekolikom javnou, a ona se sastoji ne odneznalica, kako se taj izraz esto prevodi, ve, kako Kant okrutnokae, od idiota (Idioten). U stvari, obzirom da se za sveuilitesmatra da nema mo samo po sebi, Kant apelira na vlast, da ovuklasu biznismena dri u redu (in Ordnung), obzirom da u svakomtrenutku mogu uzurpirati pravo na prosudbu, pravo koje pripadafakultetima. Kant od vladajue moi trai da sama stvori uvjete

protutee moi, da sama osigura vlastita ogranienja i sveuilitima,kojima nedostaje mo, da garanciju mogunosti upotrebe slobodneprocjene u odluivanju izmeu tonog i netonog. Vlada, i snage kojeona predstavlja, ili koje predstavljaju nju (u civilnom drutvu), bi tre-


8/12

U&U47

Derri

da

bala stvoriti zakon kojim ograniava vlastiti utjecaj, ponuditi izjaveu kojima e se obvezati na iskazivanje istine, ili ak praktinog tipa(koje ukljuuju slobodno prosuivanje), jurisdikciji sveuilita datiovlasti, a neemu unutar samog sveuilita, vidjet emo, onome to

je konano najslobodnije i najodgovornije u pogledu istine: filozof-skom fakultetu. Naela ovog zahtjeva se mogu initi pretjeranimaili elementarnima jedno ili drugo, ili jedno i drugo i ve u doba

Friedricha Wilhelma nije bilo anse da se ona primijene, ne samozbog empirijske organizacije, koja je naknadno mogla postati jedinogora. Danas moramo zamisliti kontrolu koju je imala sveuilinakompetencija (a u posljednjoj razini filozofska kompetencija) nadsvakom izjavom od strane birokrata ili subjekata koji izravno ilineizravno predstavljaju vlast, dominantne snage u zemlji, kao i onenad kojima se dominira, u svakom sluaju, dok one tee prema moi ipridonose politikoj ili ideolokoj raspravi. Nita joj ne moe pobjei ni jedno mjesto u novinama ili izdavatvu, na radiju ili televiziji,u javnom graenju karijere, u tehnikoj administraciji znanja, usvakom segmentu izmeu istraivanja poznatog kao temeljnog injegove graanske, politike, medicinske, vojne, itd. primjene, u svi-

jetu uenika i nesveuil ine nastave (predavai u osnovnoj i srednjojkoli, o kojima Kant, koliko to god udno bilo, na ovom mjestu nemanita za rei), iznad svega donositelji odluka u pitanjima birokracijei sveuilinih financija, itd. Ukratko, trebali bi moi koristiti svojeznanjejavno, bez da smo, pravno, mete cenzure fakulteta, kakoto Kant doslovno kae. Ovaj sustav izgleda i bio bi najgora tira-nija ukoliko 1) mo rasuivanja i odluivanja ne bi bila definiranahvalevrijednim i odgovornim sluenjem istini, i ako 2) nije liena, unaelu i strukturi, svake izvrne vlasti, svake prisile. Njezina moprosudbe je teoretska i diskurzivna, te je ograniena na teoretskidio diskurzivnog. Sveuilite postoji da bi iznijelo istinu, da osuujei kritizira, u najstroem smislu te rijei, a pogotovu da razabire

i razluuje izmeu istine i lai; a kad je pozvano takoer izmeupravednog i nepravednog, moralnog i nemoralnog, naravno, ukolikoimpliciramo razum i slobodu prosudbe. Kant u stvari postavlja ovajzahtjev kao uvjet za borbu protiv despotizma, poevi s onim tomoe kontrolu unutar sveuilita dati u ruke izravnim predstavnic-ima vlasti, koji su lanovi visokih kola (teologije, prava, medicine).Mogli bismo do u beskonanost prevoditi ovu matricu, ovaj model,kombinirajui njegove elemente u razl iite oblike modernih drutava.

Iz ovoga bismo legalno mogli izvui kontradiktorne procjene.Kant sveuilite, koje je jamstvo za veinu totalitarnih oblikadrutva, definira kao mjesto krajnje liberalnog otpora bilo kakvojzlouporabi vlasti, otpora koji moemo promatrati i kao najstroim

i najnemonijim. Zapravo, njegova mo je ograniena na mo-razmiljanja-i-rasuivanja, mo-govorenja, iako ne nuno govorenjau javnosti, obzirom da bi to ukljuivalo i djelovanje, izvrnu mokoju sveuilite nema. Kako je u jednom te istom modelu moguakombinacija tako kontradiktornih stvari? Kakav je to model kojidoputa takvo to? Na tako zahtjevno pitanje ovdje mogu tek skici-rati odgovor. Pretpostavke Kantovih ogranienja se naziru od samogpoetka, ali danas su vie nego oite. Kant, kako sam kae, razlikujeodgovornost prema istini i odgovornost prema djelovanju, koje dijelilinearna granica, nedjeljiva i stroga crta koju nije mogue prijei.Da bi to uspio mora jezik podvrgnuti odreenom djelovanju. Jezik jeelement koji je zajedniki obama sferama odgovornosti, element koji

negira tako strogu podjelu izmeu dva prostora koje Kant pod svakucijenu eli razdvojiti. To je element koji otvara vrata svakom oblikuparazitiranja. Na neki nain, uKonfliktu faku ltetaKant govorisamo o jeziku, i upravo izmeu dva jezika, jeziku istine i jeziku

djelovanja, onom teoretskih tvrdnji i onim izvedbenim (u veemdijelu jezikom naredaba), on eli povui crtu razgranienja. Kadgovori o manifestaciji istine,utjecaju na ljude, tumaenju svetihtekstova u teolokim terminima, ili u filozofskim terminima, Kantgovori iskljuivo o jeziku. A opet konstantno brie iz jezika ono toprobija granice koje kritiareva kritika navodno zadaje fakulteti-ma, unutranjosti fakulteta i, kao to emo vidjeti, unutranjosti

i vanjtini sveuilita. Kant pokuava kao to je djelokrug val-janog filozofskog projekta i potreba za prosudbom koja je sposobnadonijeti odluku ograniiti nered, parazitiranje, dvosmislenost ineodlunost koji su proizvod jezika. U tom je smislu potrebu filozofijenajbolje predstavlja informacijska tehnologija koja, iako se danasini da izmie kontroli sveuilita Kantovim rjenikom filozofije ona je njegov proizvod i najvjerniji predstavnik. To je samo na prvipogled paradoksalno i upravo sueljavanjem sa zakonitostima ovogoitog paradoksa bi bila najvea odgovornost, ukoliko bi to uopebilo mogue, sadanjice. Sposobnost parazitiranja unaprijed postojiu prirodnom jeziku, te je uobiajena i na sveuilitu i izvan njega.Element javnosti, nuni karakter javnosti kod samog diskursa, oso-

bito u obliku arhiviranja, odreuje neizbjeni locusdvosmislenosti,koji bi Kant htio dokinuti. Odatle iskuenje preoblikovanja diskursau suzdrani, sveuilini, kvazi-privatni jezik. Da univerzalni jeziknije u opasnosti od dvosmislenosti, onda ga se ne bi trebalo publici-rati, popularizirati ili objelodaniti irokoj javnosti, to e ga nunopokvariti. U svom odgovoru pruskom kralju Kant se brani na sljedeinain:

Kao uitelj naroda, nisam, u svojim pisanim djelima, a osobito uknjizi O vjeri u granicama, itd.,doao u sukob s ni jednim vrhovnimili vladajuimciljem koji je meni poznat, drugim rijeima nisamnanio nikakvu tetu javnoj vjeriove zemlje; to je ve jasno iz same

injenice da se knjiga ne dodiruje te teme na bilo koji nain, obzi-rom da je za javnost neitljiva i zatvorena (knjiga), tek raspravaizmeu znanstvenika, kojoj javnost ne pridaje znaaj; a da bude

jasno, na samim faku ltetima ostaje da je javno prosuuju, najboljeto mogu, i po znanju i po savjesti; samo su imenovani javni uitelji(iz kola i sa katedra)obvezni ishodom ovakve rasprave, obzirom daih dravne vlasti mogu kazniti za javne istupe.6

Dakle, autoritetu nije podlono samo znanje, ve objavljivanjeznanja. Ogranienje objavljivanja, da bi se sauvala strogoa dis-kursa, tj. racionalni, univerzalni i nedvosmisleni diskurs, u znanostii savjesti _ to je dvosjekli ma, zahtjev koji je sam sebi kontradik-

toran, kao da je, ve u Kantovom tekstu, neprevodiv sa sebe na sebe.Ovaj kontradiktorni zahtjev u Kantovo vr ijeme nije bio ispunjen.Moe li se ispuniti danas, kad se polja publiciranja, arhiviranja iobrade medija ire tako strelovito? Gdje je poetak publiciranja? Naozbiljnoj i bitnoj razini postoji i neto vie. Sam koncept sveuilitaKant je izradio na mogunosti i nunosti jezika na isto teorijskojosnovi, potaknut iskljuivo potragom za istinom, u formi koju bismodanas nazvali istom tvrdnjom. U Kantovom modelu ovom idealu sugarancija ist zdravi razum, preskriptivne izjave, postulat slobodes jedne strane, a s druge vrlina de factopolitikog autoriteta, koji

je u naelu voen razumom. Ali ovo ni na jedan nain ne iskljuujeizvedbenu strukturu, u naelu, iz jezika kojim Kant upravlja obama

konceptima, konceptom sveuilita i onim to je u njemu nezavisno,

6 Kant, Konflikt fakulteta, str. 15


9/12

U&U48

Derri

da

konkretno, kako emo to v idjeti, nii fakultet, fakultet filozofije.Mene vodi ova ideja izvedbenosti, ne zato jer je osobito jasna ilidoraena, ve jer naznauje bitnu temu rasprave koje smo sudi-onici. Govorei o izvedbenosti, mislim na izvedbenost, ili izvedbu,tehnikog sustava, mjesta na kojem se vie ne razlikuje znanje odmoi, kao u Austinovskom shvaanju jezinog procesa, koji nije samotvrdnja, opis, govor, ve je u stanju objavljivati i transformirati, na

sebe sama, pod odreenim uvjetima, situacije o kojima govori (naprimjer, osnivanje dodiplomskog studija ne danas kad to moemokonstatirati, ve prije stotinu godina, unutar jako odreenog kon-teksta). Zanimljive i zainteresirane rasprave koje se sve vie i vierazvijaju oko ove interpretacije izvedbene moi jezika, su povezane,makar na neki podzemni nain, s neophodnim politiko-institucio-nalnim ulozima. Ove se rasprave podjednako razvijaju na odsjecimaza knjievnost, lingvistiku i filozofiju; i po sebi, po obliku svojihtvrdnji, nisu samo teorijske ni samo izvedbene. Postoje razne vrsteizvedbe, a postije agnostiki i nametniki pokuaji interpretiranjaizvedbene snage jezika, politiziranja i upotrebe istog. Filozofija ipolitika - ne samo opa politika, ve politika pouavanja i znanja,

politiki koncept sveuiline zajednice su svaki put u to ukljueni,bilo da smo svjesni te injenice ili ne. Ne govorim samo o djelimaza koja moramo preuzeti politiko-administrativnu odgovornost:zahtjevima za stipendiju i dodjelom istih, organizacijom pouavanjai istraivanja, dodjeli titula, a posebno o velikoj koliini procjena,implicitnih i definiranih, kojima se podvrgavamo, od kojih svakaima svoj aksiomatski i politiki utjecaj. Ne, ne mislim samo na ovo,ve i na koncept znanstvene zajednice, na sveuilite koje bi moralobiti itljivo u svakoj reenici predavanja ili seminara, u svakompisanom radu, itanju ili interpretaciji. Na primjer a mogli bismodavati primjere u nedogled interpretacija teorema, pjesme ili biloega slinog se moe izvesti tek istodobnim postavljanjem institucio-

nalnog modela, ili konsolidacijom postojeeg koji tu interpretacijuomoguava, ili sklapanjem novog prema kojem emo se ravnati.Bilo na deklarativnoj ili skrivenoj razini, takav prijedlog zahtjevada se politika interpretativne zajednice okupi oko teksta, ili okoglobalnog drutva, graanskog drutva sa il i bez drave, vjerodos-tojnog reima koji e omoguiti popisivanje te zajednice. Usuujemse ii i dalje: svaki tekst, svaki element korpusa reproducira, upreskriptivnom ili normativnom obliku, jednu od nekoliko opomena:skupite se prema tom-i-tom pravilu, po tom-i-tom planu, toj-i-tojtopografiji uma i tijela, i napravite tu-i-tu vrstu institucije kaobiste me proitali, pisali o meni, napravili tu-i-tu vrstu razmjene ilihijerarhije da biste me interpretirali, procjenjujte me, sauvajte me,

prevedite me, nasljeujte me, dopustite da ivim dalje (berlebeniliforlebenu smislu koji Benjamin daje tim rijeima u djeluAuf-gabe des bersetzers). Ili obrnuto: ako me interpretirate (u smisludeifriranja ili i zvedbene transformacije) morat ete ustanoviti nekuvrstu institucije. To je pravilo teksta openito ne odnosi se samona ono to nazivamo pisanim djelima u knjinicama ili na raunalneprograme pravilo koje ovdje ne mogu pokazati, ve ga moram uzetikao pretpostavku. Nadalje, osoba koja interpretira nikad nije pasivnisubjekt te opomene, njegova izvedba e napraviti jedan ili vie mod-ela zajednice. Razliite za istu osobu iz jednog trenutka u drugi, iz

jednog rada u drugi, iz jedne situacije ili strateke procjene u drugu.To je odgovornost osobe koja interpretira.

Kad, na primjer, na seminaru proitam reenice iz zadanog teksta(Sokratov odgovor, izvadak izKapitala ili knjigeFinnegans Wake,odjeljak izKonflikta fakulteta), ne ostvarujem prethodni kontakt.Mogu napisati ipripremit iza potpisivanje novi ugovor s institucijom,

izmeu institucije i dominantnih struja u drutvu. I ta je operacija,kao i svaka druga vrsta pregovora, je trenutak za bilo kakav oblikstratekog manevra.

Kant je htio napraviti crtu razgranienja izmeu mislilaca nasveuilitu i biznismena znanja ili inovnika vlasti, izmeu onogunutarnjeg i vanjskog koji su najblii sveuilinom okruenju.Ovom crtom Kant je morao priznati, a ne samo zaobilaziti granicu

i institucije. To nadilazi fakultete, i upravo je tu mjesto konflikta,neizbjenog konflikta. Ta granica je bojno polje. Kant se poziva nade factoorganizaciju, od koje trai ne da se transformira, ve daanalizira vlastite uvjete iskljuivo prosudbenih mogunosti. Kant ra-zlikuje dvije klase fakulteta: tri v ia i jedan nii. I bez bavljenja ovimgolemim problemom, pouruje se pojasniti da je ova podjela i njezinanakana (tri via fakulteta i jedan nii) djelo vlade, a ne znanosti. Ipaktu podjelu prihvaa, ak ju pokuava opravdati vlastitom filozofijomi nagraditi tajfactumsudbenim garancijama i racionalnim idealima.Fakulteti teologije, prava i medicine se nazivaju viima jer su bliimoi vlasti, a tradicionalna hijerarhija smatra da mo treba biti viaod ne-moi. Tono je da Kant kasnije nita ne skriva; njegov vlastiti

politiki ideal preferira odreeni obrat ove hijerarhije:

Tako bi mogli konano vidjeti da posljednji postaje prvi (niifakultet postaje vii fakultet), ne demonstracijom moi [ja sam stavionaglasak na ovom mjestu, a Kant s ovim obratom ostaje vjeranapsolutnoj distinkciji izmeu znanja i moi], ve davanjem savjeta[a savjet kako ga on vidi nije mo]autoritetu (vlasti)drei da je to,sloboda filozofskog fakulteta i pogled koji ima, bolji nain postizanjacilja prije nego isto pokazivanje vlastitog apsolutnog autoriteta.

Kantov model u ovom sluaju manje slii na filozofa-kralja izPlatona, a vie na odreenu praktinu mudrost britanske parlamen-

tarne monarhije, koji je spomenut u dugakoj, zabavnoj fusnoti Opepodjele fakulteta.7Obzirom da se obrat ovog ideala nije dogodio, astvari stoje kako stoje, vii fakulteti su oni koji koluju kadar za vlasti za sve ono to pomae vlasti da ostvari svoj najjai i najdugotrajnijiutjecaj na iroku javnost. I tako vlast kontrolira i nadzire te viefakultete koji je direktno predstavljaju, ak i onda kad ona izravno nepouava. Njezina sankcionira doktrine, i moe zahtijevati da se nekedokinu, a neke unaprijede, bez obzira na njihovu istinitost. Ovo je idio ugovora izmeu viih fakulteta i vlasti. Ukoliko, recimo to usput,se drimo samo ovog Kantovog kriterija (predstavljajui interesedravne moi i silama koje je podupiru), hoe li nas danas umiritigranice izmeu viih fakulteta i onih drugih? I moemo li ograniiti

vie fakultete, kao prije, na teologiju, pravo i medicinu? Neemo lineke dijelove tog interesa i tog iskaza moi nai kod nieg fakulteta,o kojem Kant kae da bi trebao potpuno neovisan od vlasti? PremaKantu bi nii (filozofski) fakultet bi trebao biti u stanju slobodnopouavati o emu god eli, bez da se ikome ispovijeda, voeniskljuivo zanimanjem za istinu. A vlast bi trebala suzdrati oddjelovanja, kako bi rekao Montesquieu, u ime ove slobode, ak bi ihtrebala i garantirati. Kant kae da bi vlast trebala imati i interesa zato, jer bez slobode istina se ne moe pokazati, a svaka vlast bi trebalabiti zainteresirana za iskazivanje istine. Sloboda nieg fakulteta,iako apsolutna, je sloboda prosudbe i unutar-sveuilinog govora,sloboda da se kae onoto jest, kroz veim dijelom teoretske

prosudbe. Samo unutar-sveuilini govor (teoretski, prosudbeni,

7 Ibid, str 59, 27


10/12

U&U49

Derri

da

konstatirajui) se smatra priznanjem ove apsolutne slobode. lanovinieg fakulteta kao takvi ne smiju i ne mogu nareivati (Befehlegeben). Vlast, kao najvia instanca, ugovorom ima pravo pomouugovora kontrolirati i cenzurirati svakoga tko u svojim izjavama nijekonstruktivan ili tko nije, u odreenom smislu rijei, reprezentati-van. Razmiljajte o finoi u naoj sadanjoj interpretaciji nekon-struktivnih izjava i utjecaju koji bi ona imala na koncept sveuilita injegovih veza s graanskim drutvom i dravnom vlau! Zamisliteobuku koja bi trebala biti rezervirana samo za cenzore ili strunjakevlasti. Gdje bi se takvi strunjaci trebali kolovati? Na kojemfakultetu? Niem ili viem? I tko bi o tome trebao odluiti? U svakomsluaju, iz vanih razloga, danas na raspolaganju nemamo istinu oizvedbenom jeziku, ili bilo kojoj legitimnoj doktrini o toj temi. to iztoga proizlazi? Svaka rasprava na temugovorenja(odnosi izmeuaktivnosti jezika i istine, postupci jezika i namjere, ozbiljnog ineozbiljnog, fiktivnog i nefiktivnog, normalnog i parazitskogjezika, filozofije i knjievnosti, l ingvistike i psihoanalize, itd.) imapolitiko-institucionalne uloge koje vie ne trebamo skrivati od sebe.O tome se brine mo i nemo akademskog diskursa, ili istraivakog

diskursa openito. Podjela izmeu dvije klase fakulteta mora bitiista, nastupna i stroga. U naelu ne doputa nejasnoe na grani-cama, ne doputa parazitizam. Od tud neumorno, oajniko, da nekaemo herojsko Kantovo nastojanje da izbrie sudbene granice: nesamo izmeu odgovornosti koje ima svaka od dvaju klasa fakulteta,ve i meu vrstama sukoba koji se nuno pojavljuju meu njima.Klasna borba fakulteta je neizbjena, ali pravnici e i dalje suditi,razluivati i diskriminirati, na nain koji je odluan, odluujui ikritiki, izmeu legalnih i ilegalnih sukoba. Prva granica izmeukasa fakulteta ocrtava granicu izmeu djelovanja i istine (izjava iliprijedlog s vrijednosnim kriterijem istine). Nii fakultet je potpunoslobodan to se tie pitanja o istini. Ni jedna mo ne bi trebala

ograniavati slobodu prosudbe. Bez sumnje se moe povinovatipraktinim doktrinama koje zadaje vlast, ali nikad ih ne bi t rebaliuzimati kao istinite uslijeddiktata moi. Ba slobodu prosudbe Kantuzima kao osnovni uvjet autonomije sveuilita, a taj osnovni uvjetnije nita drugo doli filozofija. Autonomija je filozofski razlog, dokgod sama sebi osigurava vlastito pravo, pogotovo istinu. Iz tog serazloga nii fakultet naziva filozofskim fakultetom; bez odsjekafilozofije na sveuilitu nema sveuilita. Koncept universitasje vieod filozofskog koncepta istraivake i obrazovne institucije; to jekoncept same filozofije, poput Razuma, ili vie naela razuma kaoinstitucije. Kant ovdje govori ne samo o fakultetu ve i o odsjeku;ukoliko e postojati sveuilite, mora se osnovati neki takav odsjek

(gestiftet ). Iako inferiorna u moi, filozofija bi morala kontrolirati(controlliren) sve druge fakultete po pitanjima koja proizlaze izistine, koja je prva po redu, kao to je korisnostusluga vlasti, koja jedruga po redu.8 Da bi bit sveuilita, osobito filozofije, trebalatakoer zauzimati posebno mjesto na kar ti sveuilita, ili da bifilozofija sama za sebe trebala predstavljati posebnu vrstu kompeten-cije to stvara ozbiljan problem. Schellingu, na primjer, nijepromaklo, i zbog toga je prigovorio Kantu u jednom od svojihVorlesungen ber die Methode des akademishen Studiums(1802).Prema njegovim rijeima, ne moe postojati poseban fakultet (aprema tome ni sila,Macht) za filozofiju: Neto to je sve, ne moe,upravo iz tog razloga, biti neto posebno 9To je paradoks sveuiline

topologije da fakultet koji je nositelj teoretskog koncepta sveukup-nosti sveuilinog prostora dobiva posebno prebivalite, i postajesubjekt, unutar tog prostora, politikog autoriteta drugih fakulteta ivlasti koju predstavljaju. U naelu, ovo je shvatljivo i racionalno tek

pod uvjetom da je vlast inspirirana razumom. Doi e do neizbjenihkonflikata, konflikata koje ak i Kant naziva legalnima. Kako je tomogue? ini se da je to uslijed paradoksalne strukture granica. Iakoim je namjera razdvajanje moi znanja i djelovanja od istine, razli-kuju setove koji su svaki put daju sve od sebe, pokrivajui svaki putcijelo od onoga od ega su trebali percipirati samo dio pod-seta. Acjelina tvori skrivenidepu unutranjosti svakog dijela pod-seta.Uviamo kako je teko razlikovati unutarnji od vanjskog dijelasveuilita, a potom unutra, razlikovati dvije klase sveuilita. Ipak,nismo zavrili s unutarnjom podjelom. Filozofski fakultet se daljedijeli na dva odsjeka:povijesnih znanosti (povijest, geografija,lingvistika, drutvene znanosti, itd.) i isto racionalneznanosti(ista matematika, ista filozofija, metafizika prirode i morala); istafilozofija je, s unutarnje strane takozvanog filozofskog fakulteta, jouvijek samo dio cjeline ija ideja je bez daljnjega jamstvo. Ali dok god

je historijska, pokriva takoer i domenu viih fakulteta. Filozofskifakultet , kae Kant, moe stoga zahtijevati od svih disciplina dapodastru soje istine na uvid.10Uslijed ovog dvostrukog preplav-ljivanja sukobi su neizbjeni. I moraju se ponavljati na svakom

fakultetu, obzirom da je filozofski fakultet sam po sebi djeljiv. AliKant takoer eli uspostaviti granicu izmeu legalnih i nelegalnihsukoba. Ilegalni sukob samo proturjei, javnosti, raznim miljenjima,osjeajima i odreenim ink linacijama. Iako uvijek sadrava utjecajna javnost, takav konflikt ne moe koristiti sudskoj ili racionalnojarbitrai. Bavi se u prvom redu zahtjevom javnosti, koja smatra da jefilozofija glupost, pristupa viim fakultetima i znanstvenim bi-rokratima u potrazi za vlastitim zadovoljstvom, preicama i odgov-orima u obliku gatanja i magije. Ljudi trae pametne voe ( kunst-reiche Fhrer), demagoge. A lanovi viih fakulteta, kao to suteolozi, mogu jednako kao i birokrati koji su se kolovali na timfakultetima, zadovoljiti te prohtjeve. U sluaju nelegalnih sukoba,

prema Kantu filozofski fakultet kao takav uope nije u stanju zatakvo to. Rjeenje moe doi odozgo ovaj put, opet, od strane vlasti.A ako se vlast ne umijea, ukoliko se zauzme za odreenu stranu,time osuuje filozofski fakultet, to bi znailo duu sveuilita, nasmrt. Ovo Kant naziva herojskim nainom u ironinom znaenjuherojske medicine koja krizu rjeava smru. Netko bi mogao doi uiskuenje i nepromiljeno priznati smrt filozofije, kojoj mi ostali iz

8 Dok via sveuil ita obeavaju da je vast druga po va nosti. Moemo uzetikao sigurnu izjavu teolokog fakultet a da je filozofski fakultet njegovarukotvorina (ia ko ostaje pitanje je li uenik uitelju luonoa ili skutonoa)[ob diese ihrer gndigen Frau die Fakel vor trgt oder die Schleppe nachtrgt],pod uvjetom da ga se ne zaustavlja i ne uutkava. Ba zbog njegoveskromnosti injenice da je slobodan, da oslobaa druge, da pronalaziistinu na dobrobit svih znanosti i da je daje viim fakultetima da je koristekako ele vlasti mora odati priznanje da je bez sumnje nezamjenjiva.Drugi odjeljak, Koncept i podjela nieg fak ulteta, ibid., str. 45

9 Do razine koju znanost zauzima, kroz i u svakoj dravi, jedna vrlo objektivnopostojanje, i do razmjera da postanu snaga [Macht], veza koju stvara svakaponaosob se naziva fakultetom. to se tie njihovih meusobnih odnosa aovdje je komentar zaista nuan, obzirom da nas Ka nt u svome djelu Konfliktfakulteta napada da smo se ovim pitanjem bavi li posve jednostrano jasnoje da bi teologija, kao znanost u kojoj se objekt iviz ira sr filozofije, t rebalazauzimati prvo i najv ie mjesto; u tolikoj mjeri da je idealna mo [Potenz]via od stvarne, slijedi da je pravni fakultet iznad medicinskog. to se tie

filozofskog fakulteta, naa je teza da nema I ne smije biti neeg takvog, adokaz lei u jednostavnoj injenici da neto to je sve, iz tog samog razloga,ne moe biti odreeno neto. Friedrich Schelling, Vorlesungen ber dieMethode des akademischen Studiums (Jena: University of Jena, 1802.)

10 Kant, Konflikt fakulteta, str. 45


11/12

U&U50

Derri

da

nekoliko zapadnih zemalja, osobito iz Francuske, protivimo.11Alistvari u Kantovoj shemi nisu tako jednostavne. Kantu je ilegalnikonflikt na drugom mjestu interesa: stavljanje individualnihinklinacija i odreenih interesa u igru, to je pre-racionalno, navodnoprirodno, i izvan institucionalno. To zapravo nije sveuilini sukob,bez obzira na njegovu teinu. Kant dugake analize posveujelegalnom sukobu, koji se zaista javlja iz sveuilinih razloga. Ovisukobi neizbjeno dolaze iznutra, uvodei na scenu prava i odgovor-nosti. Prvi primjeri koje Kant donosi oni koji ga vizualno najviezaokupljaju spadaju pod sveto, pod vjeru i iskupljenje; filozofskifakultet ima odgovornost da javno istrai i prosudi, hladnograzuma, podrijetlo i sadraj odreenih navodnih temelja doktrine, ada ga ne zastrai svetost samog objekta, za koji neto osjeamo i zakoji smo jasno odluili (entschlossen) povezati ovaj osjeaj s koncep-tom.12Takav sukob (npr. sa viim fakultetom teologije) ponovnouvodi osjeaje ili povijest u kontekst u kojem nema mjesta niemudoli razumu; jo uvijek u sebi titi neto prirodno, obzirom da seopire razumu izvana. Jo uvijek je to parazitiranje ilegalnog nalegalnom. Ali Kant to ne eli priznati. On zamilja instance unutarn-

je arbitrae, gdje bi kaznu i zatvor proglaavao sudac razuma upogledu javne prezentacije istine (ffentliche Darstellung derWahrheit). Ovo bi suenje i presuda trebali ostati unutar sveuilitai nikad ne bi trebali izii pred nekompetentnu javnost koja bi ih opetpretvorila u nelegalni sukob, rastavila na proste faktore, ni pukimtribunima, osobito onima koje Kant nazivaNeologist ima (Neologen ),ije se ime, kojeg se s pravom gnuamo, krivo tumai, kad senekritino daje svima koji predlau novine za doktrine i formulae(kao, zato se stari naini uvijek smatraju boljima?).13 To se dogaa

jer bi po pravu moraliostajati internim problemom, jer ovi sukobinikad ne bi smjeliuznemirivati vlast. Ipak, Kant je duan priznati daovaj je sukob beskonaan i prema tome nerjeiv. To je borba koja

konano destabilizira reime odsjeka, stalno propitkujui granicetamo gdje bi Kant pronalazio antagonizme. Kant i nadalje usavravaovaj antagonizam konflikta fakulteta, tvrdnjom da to nije rat (kein

Krieg), te predlae parlamentarno rjeenje: kae da bi vii fakultetitrebali zauzimati desnu stranu sabora znanosti i trebali definiratipravila vlasti. No, u slobodnom sustavu vlasti, kakav mora postojatikad se radi o istini, mora postojati i oporbena stranka (lijeva strana),a ta strana pripada filozofskom fakultetu, jer bez njegove strogogistraivanja i primjedaba vlast ne bi bila in formirana na pravi naino stvarima koje joj idu u prilog ili koje je kude. Tako bi, u konfliktu izistoprakti nih razloga, sudska istraga iformalninaboj suenja bilipovjereni filozofskom fakultetu. Ali po pitanju sadraja, koje se tie

jednog od najvanijih pitanja ovjeanstva, prel iminarna sasluanjasu odgovornost viih fakulteta, osobito teolokog fakulteta (vidiZakljuenje mira i rjeenje konflikta fakulteta).14 Ipak, unato ovomparlamentarnom rjeenju, Kant mora priznati da konflikt nikad neezavriti, te da filozofski fakultet iz tog razloga uvijek treba bitinaoruan. Istina koju on titi e uvijek biti ugroena jer se viifakulteti nikad nee odrei elje za vlau i dominacijom (Begierdezu herrschen).15 Ja odrjeito i odluno prekidam sve veze, sveuilitasu spremna za zatvaranja, ve je kasno, prekasno za Kantov diskurs,a to je ono to sam i htio rei. Ali znajte da je ono to slijedi, o emunisam govorio, je najzanimljiviji i najneformalniji dio. Bavi sestvarnim sadrajemkonflikta izmeu teologa, jurista, lijenika i

tehniara ili birokrata koje obuavaju. Znam da ste se cijelo vrijemepitali gdje ja pripadam, koju stranu zauzimam u svim ovim suko-bima, 1) desno od granice, 2) lijevo od granice, ili 3) najvjerojatnije,kako bi to mnogi (s pravom ili ne) pretpostavili, da sam neumorni

parazit koji se nasumino kree, prelazei s jedne na drugu stranugranice i natrag, u elei (nitko nije u to siguran) biti posrednikomkoji pokuava uspostaviti vjeni mir, ili elei ponovno zapoetisukobe i ratove sveuilita, jer mu je zlo od poetaka s apokalipsom ieshatologijom. Sve tri hipoteze, iju vjerojatnost preputam vama, seodnose na sustav granica koju predlaeKonflikt fakulteta, i sve sutri jo uvijek sputane njime. Moja e odgovornosti biti, bez obzira naposljedice, postaviti pitanje pravde pravu: to daje legitimitet ovompravno-racionalnom i politiko pravnom sveuilinom sustavu? Aodgovor ne moe biti jednostavno legalan ili jednostavno nelegalan,

jednostavno teoretski koji konstatira, jednostavno praktian iliizvedbeni. Ne moete ga smjestiti ni unutar n iti izvan sveuilita.Ovaj odgovor i odgovornost u pogledu takvog temeljnog pitanja moese poimati samo u terminima osnutka. Osnutak prava nije nitamanje ili vie pravna ili sudska stvar, od osnivanja sveuilita.Ukoliko ne moe postojati isti koncept sveuilita, ne moe postojatini isto racionalni koncept sveuilita. A to je posljedica injenice da

je sveuil ite utemeljeno. in utemeljenja nikad se ne moe shvatitisamom logikom stvari koju utemeljujemo. Utemeljene prava nije

pravna stvar. Izvor naela razuma, koji je impliciran u izvorusveuilita, nije racionalan. Utemeljenje sveuilita kao institucijenije sveuilina stvar. Moda proslava godinjice utemeljenja jest, alisamo utemeljenje nije. Iako takvo utemeljenje ne mora biti, ipak neproizlazi iz internog legaliteta koji postavlja. I dok se nita ne inifilozofskijim od utemeljenja filozofske institucije, bilo da se radi osveuilitu, koli, ili odsjeku filozofije, utemeljenje filozofskeinstitucije ne moe biti ve unaprijed strogofilozofska stvar.Govorimo o tome da odgovornost utemeljenja lei u nainu ipostupku djelovanja koji nisu samo jezino djelo, u najuem smislurijei. Ova posljednja oprenost (konstatirajui/izvedbeni) jo uvijek

je jasno uvjetovana filozofsko- sveuilinim zakonom drugim

rijeima razumom koji je ovdje izazvan. Takav izazov ne pripadasamo filozofskom okruju, i vie nije teorijsko pitanje u maniriSokrata, Kanta, Husserlea i drugih. Postat e nerazdvojno s noviminom osnivanja. ivimo u svijetu u kojem je nuno zasnivanje novihzakona, osobito novih sveuilinih zakona. Nazvavi ih nunimarekli smo istodobnoda moramo preuzeti odgovornost, novu vrstuodgovornosti, i da je ova vrsta temelja ve dobrano na putu. Kako semi odnosimo prema stvaranju novog zakona? Ovaj e novi temeljisposlovati kompromis s tradicionalnim pravilima. Tradicionalna bipravila trebala stoga omoguiti podrku za skok na drugo mjesto nakojem e temelj stajati, ili ako elite neku drugu usporedbu osim onesa skakaem koji postavlja pravilno nogu prije nego li skoi ili

doekivanje izazova na jednoj nozi (prenant appel sul un pied), kakose to kae na francuskom onda bi tekoa bila u pronalaenu pravepoluge, kako bi to Grci najbolje rekli mochlos.Mochlos bi bila drvenagreda, poluga za pomicanje brodova, zasun na vratima, neto imemoemo neto poduprijeti ili pomaknuti. Kad se neko pita kako sekretati po povijesti, moralu ili politici, najvee neslaganje iodluivanje manje veze ima sa samim ishodom nego sa polugom. Naprimjer, opozicija desnog i lijevog, u osnovnom parlamentarnom

11 Vidi, npr. radove i napore GREPH (Groupe de Recherches sur lEnseignementPhilosophique) u Qui a peur de la philosophie?(Paris: Flammar ion, 1977)

12 Kant, Konflikt fakulteta, str. 5513 Ibid. str 57.14 Ibid. str. 57 58. po pitanju sadraja vidi str. 111.15 Ibid., str. 55


12/12

U&U51

Derrida

smislu, je vjerojatno u velikoj mjeri, ako ne i u potpunosti sukobizmeu nekoliko strategija politikog mochlos. Kad sam prijenekoliko trenutaka upitao kako bismo se trebali odnositi premautemeljenju novih pravila, citirao sam, to ste zasigurno primjetilinaslov jednog Kantovog rada (1786) (Kako se odnositi premamiljenju? Was heisst: Sich im Denken orientieren?). Ovaj esej,izmeu ostalog govori o paradoksu simetrinih objekata kako je toopisano u drugom eseju iz 1768. (Temelji za razlikovanje mjesta u

prostoru: Von dem ersten Grundre des Unterschiedes der Gegend enin Raume). Opozicija lijevog i desnog ne proizlazi iz konceptualne ilillogike odreenosti, ve iz osjetilne topologije, koja se odnosi nastajanje ljudskog tijela u prostoru. Ovo je oito povezano s definici-

jom i percepcijom lijeve i desne strane. Brzo u se udaljiti odopisivanja hoda, ali kao to nas Kant ui, sveuilite mora moihodati na obje noge, lijevoj i desnoj, i svaka od njih mora podravationu drugu dok ini sljedei korak da bi napredovali. To ukljuujehodanje na dvije noge, dvije noge u cipelama, obzirom da se odnosi uinstituciju, u drutvo i kulturu, ne samo na prirodu. Samim t ijekomrasprave, koju je prije dvije godine upravo na ovom mjestu odraomoj eminentni kolega, profesor Meyer Schapiro, pozvan samdotaknuti se teme nekih cipela kod Van Gogha. To se, prije svega tieHeideggerove interpretacije slike iz 1935. Znajui da ba te dvijecipele ine par, ili dvije lijeve cipele, ili dvije desne, pojanjenje ovogpitanja mi se uvijek inilo jako vanim. Bavljenje sukobom filozof-skog i medicinskog fakulteta, i nakon prianja o snazi ljudske dueda pobjedi vlastite morbidne osjeaje, nakon to smo proli prehranu,hipohondriju, spavanje i nesanicu, Kant nastavlja dalje, nudeisljedee priopenje, kojem neu pridodati, iz potovanja premavaem snu, ni jednu jedinu rije. Samo sam stavio naglasak na rijeimochlos ili hypomochlium:

Obzirom da je nesanica nedostatak slabe starije dobi, lijeva jestrana openito slabija od desne, vjerojatno sam i ja prije nekihgodinu dana osjetio jedan od onih napada slinih gru i neke jakoosjetljive podraajemorao samkonzultirati lijenikauskoro samse odluio na moj Stoiki lijek, fokusiranja misli na neki neutralanpredmet (na primjer, Ciceronovo ime, koje budi mnogo asoci-

jativnih ideja).16

A aluzija na slabost lijeve strane mozga trai sljedeu opasku:

Nekad se govorilo da su vjebanje i ran i poetak uvjebavanja jediniimbenici koji odreuju koja e strana ovjekovog tijela biti slabija

ili jaa, to se tie vanjskih odlika hoe li u borbi sablju dratiu lijevoj ili desnoj ruci, hoe li konjanik u brzini na konja skoiti slijeve ili desne strane, itd. Ali ova tvrdnja je netona. Iskustvo nasui da ako uzmemo mjeru za izradu cipela s lijeve noge, i ako lijevacipela savreno pristaje, onda e desna zasigurno biti pretijesna; ine moemo za ovo kriviti roditelje, to nas nisu bolje nauili kad smobili djeca. Prednost desne noge nad lijevom takoer moemo vidjetiiz injenice da, ukoliko elimo prijei jarak, teinu premjetamo nalijevu nogu i desnom preskaemo; drugaije riskiramo upadanje u

jarak. injenica da se pruske djeake pouava da kreu lijevom no-gom govori u prilog, prije nego li suprotno, ovoj tvrdnji: oni ovu nogustavljaju naprijed, poput hypomochlium, da bi desnu mogli koristiti

za inerciju napada, koji izvode desnom.17

16 Ibid, str. 193.17 Ibid, Redundancija. Spomenimo ovdje Polifema. Mochlos je

takoer naziv za kolac, drvenu gredu koju je Odisej prvo stavio uvatru i potom ju zabio ki klopu u oko (Odiseja, poglavlje 9)

Jacques Derrida

Documents

Transcript of Jacques Derrida