Donna Leon - samovoljno ponašanje

7/30/2019 Donna Leon - samovoljno ponaanje

1/277

1

Biblioteka AGATHA

Urednica Slavica tefi

Naslov izvornika

Donna Leon Wilful Behaviour Copyright 2002 by Donna Leonand Diogenes Verlag AG, Zurich Prava za hrvatsko izdanje

IZVORI, 2007.


2/277

2

Ka je u ure commissarija Brunettija ula Clauia, jena oeninih stuentica,

moledi ga a za nju ispita zakonske mogudnosti oprosta za zloin to ga je njen

je poinio prije mnogo goina, Brunneti bio je manje zainteresiran za njenu

unu i nejasnu molbu, a vie ga je privukla jevojina inteligencija i moralnost.

No ka je jevojka ubrzo zatim naena mrtva, Clauia Leonaro vie nije bila

tek jena o Paulinih stuentica ved sluaj kojeg valja rijeiti..

1Eksplozija je odjeknula za dorukom. Iako je u Brunettijevuivotu, zbog poloaja policijskog commissarija, vjerojatnost

eksplozije bila znatno vea nego prosjenom graaninu, to samopoprite eksplozije nije inilo nita neobinijim. Mjesto zbivanja

je, meutim, bilo povezano s Brunettijevim osobnim poloajemsupruga jedne ene silno zapaljivih, iako nedosljednih,

svjetonazora i politike, a ne s njegovom strukom.

"Zato uope itamo to odvratno smee?" eksplodirala je Paolasrdito tresnuvi smotanim primjerkom jutarnjeg Gazzettina o stol

za kojim se dorukovalo, zamalo prevrnuvi staklenku saeerom.

Brunetti se nagne naprijed, odgurne novine u stranu kaiprstom iuspravi staklenku. Uzme jo jedan brioche i zagrize, znajui da

sada slijedi objanjenje.


3/277

3

"Sluaj ovo," ree Paola, uzevi novine i itajui iz naslova glavne

prie s naslovnice: "'Fulvia Prato pria o svojoj tekoj kunji." Kaoi ostatak Italije, Brunettiju je bila poznata pria o Fulviji Prato,supruzi bogatog firentinskog industrijalca, koju su prije trinaest

mjeseci bili oteli i cijelo vrijeme drali zatoenu u nekompodrumu. Nakon to su je prije dva tjedna carabinieri oslobodili,

juer je prvi put razgovarala s novinarima. Nije imao pojma to biu tom naslovu moglo biti toliko uvredljivo da se Paola osjetila

osobno pogoena.

"I ovo," ree ona, listajui novine i stiui do dna pete stranice. "

'Ministrica EU priznaje da je na svojem bivem radnom mjestu

bila izloena selzsualnom uznemiravanju." I ovaj je sluajBrunettiju bio poznat: jedna povjerenica u Europskoj komisiji,

nije se mogao sjetiti kakvu je tono dunost obavljala - jednu od

onih beznaajnih, kakve ve dodjeljuju enama -juer je nanovinskoj konferenciji bila izjavila da je prije dvadeset godina bila

rtvom seksualnog nasrtaja dok je bila zaposlena u jednojgraevinskoj firmi.

Kao ovjek koji je bio nauio stoje strpljenje usvojih vie oddvadeset godina branog ivota, Brunetti je ekao Paolino

objanjenje. "Moe li vjerovati da su upotrijebili tu rije? SignoraPrato nije morala priznati da je bila rtvom otmice, ali je zato ova

sirotica priznala da je bila rtvom svojevrsnog seksualnog napada.I, kako tipino za te troglodite," ree ona naglo i zlobno zabovi

kaiprst u novine, "da ne objanjavaju to se dogodilo, ve samokau da je bilo seksualno. Boe, pitam se zato to uope itamo."

"Teko je povjerovati, zar ne?" sloi se Brunetti, i sam istinski sezgraajui nad uporabom rijei i jo zaprepateniji to nije bio

uoio taj nesklad sve dok mu ga Paola nije nataknula na nos.

Prije mnogo godina bio se poeo lagano zafrkavati s onime to je

on nazivao njezinim 'propovijedima uz kavu,' njezinim gromovima

i munjama uz koje je itala jutarnje novine, ali s godinama je

polako poeo shvaati kako u njezinom prividnom ludilu ima

puno smisla.


4/277

4

"Jesi li se ikada morao baviti ovakvim stvarima?" upita ga ona.

Podigla je donju polovicu novina prema njemu, tako da je znao da

ona ne govori o otmici.

"Jednom, prije mnogo godina."

"Gdje?"

"U Napulju. Kada su me poslali onamo." "to se dogodilo?"

"U postaju je dola jedna ena i prijavila da je bila silovana.eljela je obaviti slubenu denunciju." Zastane, putajui da ga

preplave sjeanja. "To joj je uinio njezin suprug."

Paolina je stanka bila jednako duga; zatim je upitala, "I?"

"Sasluanje je obavio commissario kojem sam u to vrijeme biododijeljen." "I?"

"Rekao joj je neka dobro razmisli o tome to ini, jer e tonjezinom suprugu na vrat natovariti hrpu nevolja."

Ovaj put Paolin muk bio je dovoljan da ga potakne da nastavi.

"Nakon to je sasluala commissarija, rekla je kako joj treba

vremena da razmisli o tome, i nakon toga je otila." Jo uvijek sesjeao kako je drala ramena dok je izlazila iz ureda u kojem se

odvijalo sasluanje. "Nikada se nije vratila u postaju."

Paola uzdahne, pa upita, "Jesu li se stvari imalo promijenile od

tada?"

"Mrvicu."

"Je li stanje bolje?"

"Mrvicu bolje. Barem nastojimo na prvi razgovor poslati

policajku." "Nastojite?"

"Ako je koja na dunosti kada se to dogodi, kada rtve douprijaviti silovanje."

"A ako nema nijedne ene na dunosti?"


5/277

5

"Nazovemo ih doma da vidimo moe li koja od njih doi na posao

ranije."

"A ako ne moe?"

Pitao se kako se doruak pretvorio u ispitivanje. "Ako ne moe,

onda s njima razgovara tko god je slobodan."

"A to znai da, pretpostavljam, mukarci poput Alvisea ili

porunika Scarpe mogu obaviti sasluanje." Nije se nimalo trudilaprikriti svoju sablanjenost.

"To zapravo i nije sasluanje, Paola, ne onakvo kao kada

ispitujemo osumnjienika."

Uprla je prstom u Gazzettino, noktom brzo tupkajui utrotaktnom ritmu po drugom naslovu. "U gradu u kojem je ovo

mogue, gadi mi se i pomisliti kako izgleda ikakvo sasluanje."

Upravo je kanio prosvjedovati, kada je ona, moda predosjetivi

to, potpuno promijenila svoj ton i upitala, "Kakav e ti danas bitidan? Hoe li doi doma na ruak?"

S olakanjem, svjestan da iskuava sudbinu, ali ne mogavi sesuspregnuti, on odgovori, "Mislim da hou. ini se da su

venecijanski zloinci otili na godinji odmor."

"Boe, voljela bih da to mogu rei za svoje studente," ree ona

glasom u kojem se osjealo umorno mirenje sa sudbinom,

"Paola, tek si esti dan na poslu," nije se mogao suzdrati da to ne

kae. Pitao se kako je uspjela prisvojiti iskljuivo pravo najadikovanje o vlastitom poslu. Napokon, on je taj koji se, ako ve

ne svakodnevno, a onda barem uznemirujue esto, morao bavitiubojstvima, silovanjima i premlaivanjima, dok je najgore to se

moglo dogoditi u njezinoj uionici bilo to da netko upita tko jeCrna Gospa ili zaboravi to se dogodilo na kraju Washington

Square. Upravo je namjeravao rei neto u tom smislu kada joj jeuhvatio pogled.

"to je?" upita on.


6/277

6

"Ha?" Znao je prepoznati izbjegavanje kada ga je uo ili vidio.

"Pitao sam te to je."

"Oh, zamorni studenti. Kao i obino."

I opet je prepoznao znakove koji su mu ukazivali na to da oklijeva

razgovarati o neemu. Odgurnuo je stolac unatrag i ustao. Priaojoj je s druge strane stola, njeno joj spustio ruku na rame i

sagnuo se da je poljubi u tjeme.

"Vidimo se na ruku."

"Samo e me ta nada drati u ivotu," odgovori i nagne se naprijed

kako bi rukom sa stola pomela prosuti eer.

Ostavisama za stolom, Paola se suoila s izborom da li daproita novine do kraja ili da opere sue: izabrala je sue. Kada je

to obavila, bacila je pogled na svoj sat i vidjela da njezino jedino

predavanje toga dana poinje za manje od sat vremena, tako da

se vratila u spavau sobu kako bi se odjenula, misli zaokupljenih,kako je to bio est sluaj, djelima Henryja Jamesa, iako se u

ovom sluaju radilo tek o tome da je moda utjecao na EdithWharton, iji su romani imali biti temom njenog predavanja.

Nedavno je bila predavala o temi asti i asnog ponaanja i otome kako je to najhitnije u tri Whartonicina sjajna romana, ali ju

je proganjalo pitanje ima li taj pojam isto znaenje i studentima;zapravo, ima li ikakvo znaenje njezinim studentima. eljela je otome razgovarati s Guidom toga jutra, jer je cijenila njegovo

miljenje o toj temi, ali joj je onaj naslov pomutio planove.Nakon zajednikih desetljea, vie se nije mogla pretvarati da neprimjeuje njegov uobiajeni odgovor na njezine propovijedi uz

kavu: njegovu ivu elju da brzo ode od stola. Nasmijeila se usebi pomislivi na taj izraz koji je izmislio i na simpatiju s kojom

ga je uglavnom upotrebljavao. Znala je da prebrzo i presnanoreagira na mnoge podraaje; zapravo, u jednom od trenutaka

silne ljutnje, njezin je mu tom zgodom odrecitirao prokleti popissvih tema koje je mogu toliko rasrditi da izgubi razum. Odbijala je


7/277

7

razmisliti o tom popisu, ali je njegova tonost bila dovoljna da se

pone tresti od nervoze.

Prva jesenja hladnoa bila se spustila na grad dan ranije te je

zato Paola iz ormara izvukla lagani vuneni kaputi, uzela torbu saspisima i izala iz stana. Iako je pjeaila kroz Veneciju kako bistigla do svoje uionice, na pameti joj je bio New York, grad u

kojem se prije stotinu godina bila odigravala ivotna dramaenskih likova iz Whartonicinih romana. Pokuavajui ploviti kroz

pliine drutvenih obiaja, batinjenog i novosteenog novca,uspostavljene moi mukaraca i ponekad ak i vee moi svoje

vlastite ljepote i arma, njezine tri junakinje su neprestano bile

izloene udarcima skrivenih hridi asti. Ali tijek vremena je,zakljuila je Paola, iz zajednike svijesti bio izbrisao sveopidogovor o tome od ega se sastoji asno ponaanje.

Svakako, knjige nisu upuivale na to da ast trijumfira: u jednomje sluaju junakinja zbog asti izgubila ivot; u drugom je

junakinja zbog nje izgubila sreu; trea je trijumfirala samo zbogkonstitucionalne nesposobnosti da je pojmi. Kako, onda, izloiti

argumente koji govore u prilog njezinoj vanosti, pogotovo uuionici punoj mladih ljudi koji bi se poistovjetili - ako se studenti

vie uope mogu poistovjetiti s likovima koji nisu na ekranu -samo s treom junakinjom?

Predavanje je proteklo kako je i oekivala, i na kraju predavanjase nala u iskuenju da im citira neto iz Biblije, knjige koju nije

osobito voljela, o onima koji imaju oi, ali ne vide, i imaju ui, aline uju, ali se suzdrala, shvaajui da bi njezini studenti bili

jednako neosjetljivi na evanelista koliko su se pokazalineosjetljivima na Whartonicu.

Mlade je poput potoka istjecala iz uionice, a Paola se zabavljalapospremanjem papira i knjiga u torbu. Promaenost njezinog

zanimanja nije ju vie morila onoliko koliko ju je morila kao napoetku znanstvene karijere, kada je bila prvi put shvatila koliko

je studentima nerazumljiva veina onoga to govori, a vjerojatno i

onoga u to vjeruje. Tijekom sedme godine predavanja, bila je


8/277

8

spomenula Ilijadu i, suoena s opom zblenutou, ustanovila je

da se samo jedan od studenata u uionici uope sjeao da ju jeproitao, ali ak ni on nije mogao shvatiti pojam junakogponaanja. Trojanci su bili poraeni, zar ne, pa koga onda brigakako se ponaao Hektor?

"The limes are out of joint" proapta ona na engleskom, a zatim se

strese od iznenaenja, jer je shvatila da netko stoji pokraj nje,jedna od njezinih studentica, djevojka, sada vjerojatno uvjerena

kako je njezina profesorica luda.

"Da, Claudia?" upita, prilino sigurna da se djevojka tako zove.

Niska, tamne kose i oiju, djevojka je imala kremasto bijelu put,pa se inilo kao da u ivotu nije bila izala van, na sunce. Prole

je godine poela dolaziti na Paolina predavanja, rijetko se javljalaza rije, puno biljeila i vrlo dobro prolazila na ispitima, +to je u

Paoli stvorilo mutan ukupan dojam da je rije o bistroj djevojcihendikepiranoj srameljivou.

"Pitam se bih li mogla porazgovarati s Vama, professoressa," reedjevojka.

Prisjetivi se da zajedljiva moe biti jedino sa svojom vlastitomdjecom, Paola je nije upitala nije li to upravo ono to sada ine.

Umjesto toga, zakopala je svoju torbu za spise i rekla, okreuise licem prema djevojci, "Svakako. O emu? O Whartonici?"

"Pa, tako nekako, professoressa, ali ba i ne."

Paola se opet suzdrala da ne istakne kako je samo jedan od tih

odgovora mogao biti toan. "O emu onda?" upita, ali senasmijeila kada je postavila to pitanje, ne elei da i inae

utljivu djevojku pokoleba u namjeri da nastavi. Kako bi uklonilaikakvu naznaku nakane da ode, Paola spusti ruku sa svoje torbe

za spise, nasloni se na stol i ponovno se nasmijei.

"Rije je o mojoj baki," ree djevojka, upitno promatrajui Paolu,

kao da je pita zna li ona uope to je to baka. Pogledala je prema

vratima, pa oi vratila na Paolu, a zatim ponovno bacila pogled


9/277

9

prema vratima. "eljela bih dobiti odgovor na neto to nju mui."

Izgovorivi to, ona zauti.

Kada je izgledalo da Claudia nema namjeru nastaviti, Paola

dohvati svoju torbu i krene polako prema vratima. Djevojka je kaojegulja zaobie i otvori joj vrata, ustuknuvi korak kako bi prvopropustila Paolu. Zadovoljna zbog ovog znaka potovanja i

nezadovoljna samom sobom i svojim ponaanjem, Paola upita, nezbog toga to bi to bilo iole vano, ve zato to je mislila da bi

odgovor mogao djevojci dati razlog da joj prui daljnje obavijesti."Je li to majina ili oeva majka?"

"Pa, zapravo ni majina, niti oeva, professoressa."Obeavajui samoj sebi obilnu nagradu za svaki odgovor koji u

ovom razgovoru, ako to jest razgovor, nije izgovorila, Paola ree,"To je neka, kao, poasna baka?"

Claudia se nasmijeila, dajui odgovor koji se oitovaoprvenstveno u njezinim oima i zato je bio jo slai. "Tako je. Ona

nije moja prava baka, ali sam je oduvijek tako zvala. Norma Hedi.

Jer ona je Austrijanka, znate."

Paola to nije znala, ali je upitala, "Je li ona u rodu s tvojim

roditeljima, nekakva prateta ili neto slino?"

Ovo pitanje je, oito, djevojci bilo neugodno. "Ne, nije, nikakonije." Zastala je, razmislila, a zatim izlanula, "Ona je, znate, bila

prijateljica moga djeda, znate,"

"Ali," ree Paola. Ovo je postajalo daleko zapetljanije nego jedjevojina jednostavna molba naizgled ukazivala, pa zato Paolaupita, "I to si me htjela pitati o njoj?"

"Zapravo, rije je o Vaem suprugu, professoressa."

Paola je bila toliko iznenaena da je tek uspjela poput jeke

ponoviti djevojinu primjedbu, "O mojem suprugu?"

"Da. On je policajac, zar ne?"


10/277

10

"Da, jest."

"Pa, pitala sam se biste li ga neto pitali u moje ime, zapravo,neto u ime moje bake?" "Svakako. to bi htjela da ga pitam?"

"Ovaj, zna li togod o oprostima." "Oprostima?"

"Da, oprostima, za zloine." "Misli na amnestiju?"

"Ne, to je ono to vlada ini kada se zatvori prepune i postane

preskupo ondje drati ljude: jednostavno ih sve puste van i kauda je to zbog neke posebne prigode ili ve neega. Ali ne govorim o

tome. Mislim na slubeni oprost, slubenu izjavu od strane dravekojom se neka osoba oslobaa krivnje za neki zloin."

Razgovarajui tako, vrlo su se sporo sputale niza stube setvrtog kata, ali sada je Paola zastala. "Nisam sigurna da te ba

najbolje razumijem, Claudia."

"Nije bitno, professoressa. Otila sam odvjetniku i pitala ga, ali on

me traio pet milijuna lira za odgovor na moje pitanje, a onda samse sjetila da je Va mu policajac, pa sam pomislila da bi on

mogao znati odgovor."

Umjesto da joj kae da to razumije, Paola samo kratko kimne.

"Moe li mi rei tono to eli da ga pitam, Claudia?"

"Postoji li ikakav pravni postupak kojim osoba koja je umrla moe

dobiti oprost za neto za to se toj osobi sudilo."

"Samo se sudilo?"

"Da."

Granice Paolina strpljenja bile su ve na vidiku kada je upitala,

"Ta osoba nije bila osuena i poslana u zatvor?"

"Zapravo i ne. To jest, osuena je, ali nije poslana u zatvor."

Paola se nasmijeila i poloila dlan na djevojinu nadlakticu."Nisam sigurna jesam li dobro shvatila. Osuena, ali ne i poslana

u zatvor? Kako je to mogue?"


11/277

11

Djevojka je bacila pogled preko stubine ograde prema otvorenim

vratima zgrade, gotovo kao da ju je Paolino pitanje potaknulo da

razmilja o bijegu. Pogled joj se vratio na Paolu te je odgovorila,"Zato to ga je sud proglasio ludim."

Paola, pazei da ne pita tko bi mogla biti ta osoba, promislila je oovome prije nego je upitala, "A kamo su ga poslali?"

"Na San Servolo. Ondje je i umro."

Kao i svi u Veneciji, Paola je znala da je na otoku San Servolu

nekada bila ludnica i da je toj svrsi otok sluio sve dok Basaglijinzakon nije pozatvarao sve ludnice i oslobodio sve pacijente ili ih

premjestio na neka manje jeziva mjesta.

Iako je osjeala da joj djevojka nee odgovoriti na sljedee pitanje,

Paola ga je ipak izgovorila.

"eli li mi rei o kakvom je zloinu rije?"

"Ne, mislim da ne elim," ree djevojka i krene niza stube. Upodnoju stubita osvrnula se i doviknula Paoli, "Hoete li ga

pitati?"

"Naravno," ree Paola, znajui da hoe, koliko zbog vlastite

znatielje, toliko i zbog elje da uini uslugu toj djevojci.

"Onda Vam zahvaljujem, professoressa. Vidimo se onda na

predavanju sljedeeg tjedna." Izgovorivi to, Claudia ode do vrata,gdje je zastala i pogledala gore prema Paoli. "Zbilja su mi se

sviale knjige, professoressa," doviknula joj je. "Srce mi je puklo

kada je Lily umrla. Ali, to je bila asna smrt, zar ne?"

Paola kimne, i bi joj drago to je, inilo se, barem netko odstudenata shvatio.

2to se njega ticalo, Brunetti je toga jutra malo razmiljao o asti,

jer je bio zaposlen zadaom praenja sitnog kriminala u Veneciji.

Ponekad se inilo kao da je to sve ime se bave: ispunjavaju


12/277

12

obrasce, alju ih u pismohranu, sastavljaju popise, vrte brojke i

tako odravaju kriminalistike statistike na sigurno niskoj razini.Gunao je zbog toga, ali kada se sjetio da bi tone brojkezahtijevale jo vie birokratskog rada, posegnuo je za spisima.

Nekoliko minuta prije dvanaest, ba u trenutku kada jeeznutljivo poeo razmiljati o ruku, zauo je kako netko kuca

na vrata njegova ureda. Zazvao je, "Avanti i podigao pogled, i

ondje ugledao Alvisea.

"Netko Vas treba, gospodine," ree policajac s osmijehom na licu.

"Tko to?"

"Oh, zar sam ga trebao pitati kako se zove?" upita Alvise, iskreno

iznenaen to se takvo to oekuje od njega.

"Ne, samo ga uvedite, Alvise," ravnoduno ree Brunetti.

Alvise iskorai iz ureda i mahne rukom oito oponaajui

skladnost pokreta prometnih policajaca u bijelim rukavicama iz

talijanskih filmova.

Ta je kretnja Brunettija navela da povjeruje da ni manje ni vienego predsjednik Republike ulazi u njegov ured, pa odgurne

stolac i krene ustajati, kako bi barem zadrao visoku razinuuljudnosti koju je Alvise bio ustanovio. Kada je ugledao Marca

Erizza na vratima, Brunetti zaobie svoj pisai stol i prui rukusvojem starom prijatelju, potom ga zagrli i potapa po leima.

Koraknuo je unatrag i zagledao se u poznato lice. "Marco, ba mi

je drago to te vidim. Boe, prole su ve godine. Pa gdje si dosad?" Prolo je ve godinu dana, ako ne i dvije, otkad suposljednji put razgovarali, ali Marco se nije nimalo promijenio.

Kosa mu je i dalje bila sjajne kestenjastosmee boje, toliko gustada je pravila tekoe njegovom brijau, a bore smjehuljice i dalje

su se zrakasto irile u veselom obilju oko njegovih oiju.

"to misli, gdje sam bio, Guido?" upita Marco, govorei

veneziano s jakim naglaskom giudecchino kojem su se njegovi


13/277

13

vrnjaci u razredu rugali prije gotovo etrdeset godina, kada su

on i Brunetti ili u osnovnu kolu. "Ovdje, kod kue, na poslu."

"Jeste li dobro?" upita Brunetti koristei mnoinu i time ukljuivi

Erizzovu bivu suprugu i njihovo dvoje djece, kao i enu s kojomje sada ivio, kao i njihovu ki.

"Svi su dobro, svi su sretni," izgovori Marco svoj uobiajeniodgovor. Sve je uvijek bilo dobro, svi su uvijek bili sretni. Ako je

tako, to ga onda donosi u questum ovog lijepog listopadskog

jutra, kada jamano ima hitnijih poslova oko upravljanja brojnimtrgovinama i tvrtkama koje je posjedovao?

Marco baci pogled na sat. "Vrijeme za un'ombru?"

Za veinu Venecijanaca, svako doba nakon jedanaest sati bilo je

vrijeme za un'ombru, tako da Brunetti nije oklijevao iskazati svoj

pristanak.

Na putu do kafia na Ponte dei Greci, razgovarali su o svemu isvaemu: o obiteljima, starim prijateljima, o tome kako je glupo to

to se njih dvojica tako rijetko viaju i kad se sretnu samo sepozdrave na ulici i odjure za onime to im zaokuplja vrijeme i

pozornost.

Kada su uli u kafi, Brunetti se zaputio prema toioniku, ali

Marco ga je primio za lakat i povukao ga prema klupi u odjeljku

ispred prozora. Brunetti mu je sjeo nasuprot, siguran da e sada

saznati to je razlog dolasku njegova prijatelja u questuru.Nijedan ni drugi nisu nita naruili, ali je pipniar, poznavajui

Brunettija, donio dvije aice bijelog vina i vratio se za toionik.

"Cin cin" obojica rekoe i gucnue iz svojih aica. Marco je

kimnuo u znak odobravanja. "Bolje je nego ono koje dobije uveini kafia." Gucnuo je jo malo, a zatim odloio aicu na stol.

Brunetti je utio, znajui da je to najbolji nain da potaknekolebljivog svjedoka da progovori.


14/277

14

"Ne elim tratiti tvoje vrijeme, Guido," ree Marco drukijim,

mnogo ozbiljnijim, glasom. Primio je kratku nogu svoje vinske

ae palcem i kaiprstom desne ruke i vrtio aicu u krugu malogpromjera, i Brunetti je istoga trena prepoznao tu kretnju. Jo odranoga djetinjstva, Markove su ruke oduvijek odavale njegovu

ivanost, bilo da je lomio vrhove svojih ili olovaka tijekom

pismenih ispita ili bi grickao najvii gumb na svojoj koulji kad bise naao u situaciji da se morao obratiti djevojci koja mu se

sviala. "Jeste li vi, deki, kao ispovjednici?" upita Marco, nabrzinu podigavi pogled prema Brunettiju, ali ga odmah vrativi

na au.

"Koji deki?" upita Brunetti, iskreno zbunjen njegovim pitanjem.

"Murjaci. ak i ako si commissario. Hou rei, ako ti ja netokaem, moe li to biti kao kad smo bili djeca i ili na ispovijed:

ono, ispovjednik to ne smije nikome rei?"

Brunetti je podigao au do svojih usana i gucnuo malo vina,

kako bi sakrio osmijeh. "Nisam siguran da je to ista stvar, Marco.

Oni nisu smjeli rei, bez obzira na to to im mi rekli, bez obzira

na to koliko to bilo gadno. Ali, ako mi ti ispria neto o nekomzloinu, vjerojatno u morati poduzeti neto u svezi s tim."

"Kakvom zloinu?" Kada Brunetti nije odgovorio, Marco jenastavio, "Hou rei, koliko velik mora biti zloin da ga mora

prijaviti?"

Uurbanost u Marcovu glasu govorila mu je da ovo nije nikakva

salonska igrica, tako da je Brunetti dobro razmotrio to pitanje

prije nego je odgovorio, "Ne znam. To jest, ne mogu ti dati popis

stvari koje bih morao prijaviti. Bilo to ozbiljno ili to ukljuujenasilje, valjda."

"A ako se jo nita nije dogodilo?" upita Marco.

Brunettija je iznenadilo ovo pitanje koje mu je postavio Marco,

ovjek koji je uvijek ivio s objema nogama na zemlji, u

stvarnosti. Bilo je vrlo neobino uti Marca da postavljahipotetsko pitanje; Brunetti se pitao je li ikada i uo Marca da


15/277

15

upotrebljava sloene gramatike sklopove, jer je bio silno navikao

na njegove jednostavne izjave.

"Marco," ree on, "zato se jednostavno ne uzda u mene i kae

mi o emu je rije, a zatim me pusti da smislim kako se uhvatitiu kotac s tim?"

"Nije da nemam povjerenja u tebe, Guido. Bog zna da ti vjerujem;

zato sam i doao ovamo razgovarati s tobom. Jedino to ne elimda te uvalim ni u kakve nevolje time to u ti ispriati neto to

moda i ne eli znati." Pogledao je u pravcu pipniara, i Brunettije pomislio kako e pozvati jo jednu rundu vina, ali onda je

svrnuo pogled natrag, a Brunetti je shvatio da Marco provjeravamoe li itko uti o emu njih dvojica razgovaraju. Ali ostali gosti u

kafiu inili su se zaokupljenima svojim vlastitim razgovorima.

"U redu, rei u ti," ree Marco. "Pa ti onda sam odlui to e s

time."

Brunettija je iznenadilo koliko je Marcovo ponaanje, ak i ritam

govora, sliilo ponaanju i govoru mnotva osumnjienika koje je

bio ispitao tijekom svoga radnoga vijeka. Uvijek bi stigao do tokena kojoj su se predavali i prestajali opirati elji da razjasne kakose to tono dogodilo ili to ih je nagnalo da uine to to su

uinili. ekao je.

"Zna, zapravo, moda i ne zna da sam kupio novi lokal blizu

Santa Fosce," progovori Marco i zastane kako bi Brunetti mogao

odgovoriti.

"Ne, nisam znao." Brunetti je znao da je najbolje dati tojednostavniji odgovor. Nikada ne trai vie, nikada ne trai

pojanjenje. Samo ih pusti da govore dok se ne iscrpe i vienemaju to za rei: tek tada poni postavljati pitanja.

"To je ona trgovina sirom koja je pripadala onom tipu koji je

elavio i stalno nosio eir. Simpatian momak; moja je majka

kupovala sir kod njegovog oca dok smo ivjeli ondje. U svakom

sluaju, prole su mu godine utrostruili najamninu, tako da jeodluio otii u mirovinu, a ja sam mu platio buon' uscitu i


16/277

16

preuzeo najam." Bacio je pogled prema Brunettiju da vidi slua li

ga. "Ali budui da elim prodavati maske i suvenire, moram imatiizloge tako da ljudi vide svu robu. On je imao samo onaj s desne

strane, gdje je drao provolone i scamorzu, no bio je tamo i jedanizlog s lijeve strane, samo to ga je njegov otac zatvorio, zazidaoga je prije etrdesetak godina. Ali izlog postoji u izvornim

nacrtima, tako da ga smijem ponovo razidati. A treba mi. Trebaju

mi dva izloga tako da ljudi mogu vidjeti sve te triarije i ponijeti

masku kui u Dusseldorf."

Ni on niti Brunetti nisu imali potrebu komentirati tu lakoumnost,

niti injenicu da je veina onoga to e se prodavati u njegovoj

trgovini kao "izvorne venecijanske rukotvorine" izraena uzemljama treeg svijeta, gdje je najblii kanal kojem e ondanjiradnici ikada u ivotu prii onaj iza njihovih kua i slui kao

zahod.

"U svakom sluaju, preuzeo sam najam i moj je arhitekt izradio

nacrt. To jest, ve ih je odavno nacrtao, im je tip pristao da japreuzmem najam, ali ih nije mogao odnijeti u gradsko

poglavarstvo sve dok najam ne bude prebaen na moje ime." Opetje pogledao Brunettija. "A to je bilo u oujku." Marco je podigao

desnu ruku stisnute ake, izbacio palac uvis, ponovio "Oujku," azatim izbrojao mjesece. 'To je sedam mjeseci, Guido. Ta kopilad

me pustila da ekam sedam mjeseci. Plaam najamninu, mojarhitekt odlazi u Ured za prostorno ureenje jednom tjedno kako

bi ih pitao kada u dobiti dozvolu i, svaki put kad ode onamo,kau mu da papiri nisu gotovi ili da jo neto moraju provjeriti

prije nego to izdaju dozvolu."

Marco rastvori aku i poloi dlan na plohu stola, a zatim pokraj

njega spusti i drugi dlan, rairenih prstiju. 'Ti zna to se dogaa,zar ne?" upita on.

"Znam," ree Brunetti.

"I zato sam prolog tjedna rekao arhitektu da ih pita koliko ele

da im platim." Pogledao ga je poprijeko, kao da eli naBrunettijevom licu vidjeti iznenaenje, moda ak i


17/277


18/277

18

"Zato si onda doao k meni?" upita Brunetti.

"Pitao sam se moe li ti tu uiniti ita? Hou rei, ako oznaimnovanice ili tako neto..." Marcov glas je utihnuo, a on je stisnuo

pesti, "Nije stvar u novcu, Guido. Taj u iznos zaraditi za nekolikomjeseci; gomile ljudi ele kupiti te triarije. Ali dere me zapoludjet' to to moram tako poslovati. Imam trgovine u Parizu i

Zurichu, i tamo se ne dogaaju ovakva sranja. Zatraigraevinsku dozvolu, oni obrade tvoje papire, a kad su papiri

gotovi, dobije dozvolu i pone s radovima. Tamo te nitko nemuze." Tresnuo je akom o stol. "Nije ni udo da je ovaj grad u

dreku." Glas mu se povisio, iznenada je postao vriskav kao da,

Brunetti se na trenutak pobojao, Marco gubi nadzor nad samim

sobom. "Ovdje se ne moe poslovati. Ta kopilad nas samo elipomusti." I opet je tresnuo rukom o stol. Dvojica mukaraca i

pipniar su ih pogledali, ali nije to bilo nita nova za Italiju, pa suzato samo kimnuli uz preutno odobravanje i vratili se svojem

razgovoru.

Brunetti nije imao pojma odnosi li se Marcova ocjena samo na

Veneciju ili na cijelu Italiju. Nije bilo ni vano: bio je u pravu uoba sluaja.

"I to e napraviti?" upita Brunetti.

Ovo je pitanje, a obojica su to znali, sadravalo priznanje da mu

Brunetti nikako ne moe pomoi. Kao prijatelj mogao je suosjeatis Marcom i podijeliti njegovu srdbu, ali kao policajac bio je

nemoan. Mito e biti plaeno u gotovini i kao takvo nee za

sobom ostaviti nikakav trag. Ako Marco podnese slubenu albuprotiv nekoga tko radi u Povjerenstvu za prostorno ureenje, ondamoe slobodno zatvoriti svoje trgovine i napustiti posao, jer

nikada vie nee dobiti nijednu dozvolu, bez obzira na to kolikonevanu, ili koliko hitnu.

Marco se nasmijeio i premjestio na kraj klupe. "Valjda sam sesamo elio ispuhati. Ili sam ti moda elio utrljati nos u to, Guido,

budui da ti, na neki nain, radi za njih, a ako je to bio razlog,onda mi je ao i ispriavam se." Njegov je glas zvuao normalno,


19/277

19

ali Brunetti je promatrao njegove prste, koji su ovaj put bili

zabavljeni sklapanjem etiriju kutova papirnate salvete u pravilnetrokute.

Brunettija je iznenadilo koliko ga je duboko uvrijedilo to da biijedan njegov prijatelja pomislio da on radi za 'njih.' Ali, ako ne

radi za 'njih', za koga onda radi?

"Ne, mislim da to nije bio razlog," ree napokon. "Ili se baremnadam da nije. I meni je takoer ao, jer ja tu nita ne mogli

uiniti. Mogao bih ti rei da napravi una denuncia, ali bih ti istotako mogao rei da poini samoubojstvo, a mislim da to ne elim

uiniti." Pitao se kako Marco moe i dalje otvarati nove trgovineako se s ovakvim stvarima susree na svakom koraku. Razmiljao

je o tom nemirnom djeaku, onome koji je imao velike snove, skojim je dijelio kolsku klupu tri godine za redom, i sjeao se

kako Marco nikada nije mogao dugo sjediti na miru, no ipak bi

uvijek smogao strpljenja da dovri jedan posao prije nego bi se

bacio na drugi. Moda je Marco bio programiran poput pele i nijeimao izbora nego da radi, radi, radi i im zgotovi jedan posao da

odleti na drugi.

"Pa," ree Marco, izvlaei se iz klupe i ustajui. Posegnuo je

rukom u dep, ali Brunetti ga zaustavi podigavi ruku. Marco jeshvatio, izvadio ruku iz depa i pruio je Brunettiju koji je josjedio.

"Sljedei put ja plaam?" "Naravno."

Marco baci pogled na svoj runi sat. "Jurim dalje, Guido. Stie mipoiljka muranskoga stakla," ree on, nasmijeivi se i naglasivi

rije 'muranskoga,' "iz eke Republike, pa moram na Carinu dase pobrinem da sve proe bez tekoa."

Prije nego li je Brunetti dospio ustati s klupe, Marco je nestao,

brzim se korakom, kako je oduvijek bio hodao, udaljujui od

kafia, prema nekom novom projektu, nekoj novoj zamisli.


20/277

20

Iako su, nakon veere, Brunelti i Paola sasluali meusobneispovijedi o tome kako je tko proveo dan, ni on niti ona nisu

vidjeli ikakvu vezu izmeu glavnih dogaaja toga dana; svakakoni on niti ona nisu prie, koje su bili uli, povezali s pojmom asti

ili onime to ast zahtijeva. Paola, kojoj je Marco bio simpatian,rekla je da joj se oduvijek sviao, iznenadivi Brunettija kojem je

izletjelo, "Ali, ja sam mislio da ti se ne svia." "A zato?"

"Pretpostavljam zato to se toliko razlikuje od one vrste osoba

koje se tebi inae sviaju." "A to su?"

"Oduvijek mi se inilo da ga smatra nekakvim muljatorom."

"On i jest muljator. Upravo zato mi se i svia." Kada je vidjela daje Brunetti potpuno zbunjen, ona mu objasni, "Sjeti se, provodim

glavninu svog profesionalnog ivota u drutvu studenata iakademika. Prvi su obino lijeni, a drugi su uvijeksamozadovoljni. Prvi ele govoriti o svojoj osjetljivosti i ranjenim

duama, o nekoj iznenadnoj povredi koja ih je sprijeila da obave

svoju zadau koju su imali odraditi za predavanje; dok ovi drugiele razgovarati o tome kako e njihova posljednja monografija oCalvinovoj uporabi toke i zareza u potpunosti promijeniti smjer

suvremene knjievne kritike. Dakle, netko poput Marca, tkogovori o opipljivim stvarima, o zaraivanju novca i voenju posla,

i tko me se nikada, ama ba ni jedan jedini put, svih ovih godina,nije pokuao dojmiti onime to zna ili priama o tome gdje je bio,

niti me optereivao tiradama o svojoj patnji - dakle, osoba poput

Marca je kao aa prosseca nakon dugog poslijepodnevaprovedenog u ispijanju hladnog aja od kamilice."

"Hladnog aja od kamilice?" zaudi se on.

Nasmijeila se. "Ubacila sam to zbog uinka kontrasta sproseccom. To je tehnika umjetnikog pretjerivanja, slina tehnici

reductio ad absurdum, koju sam pokupila od svojih kolega."

"Koji, mogu zamisliti, uope nisu nimalo slini proseccu."


21/277

21

Sklopila je oi i zabacila glavu blago unatrag kao da iskazuje

silnu bol, onako kako na slikama obino prikazuju svetu Agatu."Nekih dana padam u iskuenje da potajice uzmem tvoj pitolj iponesem ga sa sobom na posao."

"I na koga bi pucala, na studente ili na profesore?"

"Ma, ti se ali," ree ona glumei zapanjenost.

"Ne, stvarno, na koga?"

"Na svoje kolege. Studenti, jadna djeica, oni su mladi i neiskusni

i odrast e, veina njih, i postati razmjerno ugodnim ljudskim

biima. Ja udim za time da unitim svoje kolege, ako ni zbogega drugog, onda zato da prekinem tu beskonanu litanijusamoljublja koju moram svakodnevno sluati."

"Zar ba sve njih?" upita on, navikao na to da slua prigovore oodreenim ljudima, i stoga zauen njenom sveobuhvatnou.

Ona razmisli o ovome, kao da zna da je njegov pitolj napunjen sasamo est metaka i kao da u glavi sastavlja popis. Nakon nekog

vremena, progovorila je, ne bez izvjesne mjere razoaranja, "Ne,ne sve. Moda petoro ili estoro."

"Ali to je jo uvijek polovica zaposlenih na tvojoj katedri, zar ne?"

"Dvanaest ih je slubeno ondje, ali samo devetoro predaje."

"A to radi preostalo troje?"

"Nita. Ali to se inae zove istraivanje."

"Kako je to mogue?"

"Jedna od njih je nasrtljiva i vjerojatno je prolupala; professoressa

Bettin je imala ono to se naziva ivanom krizom, pa je nabolovanju do daljnjega, to vjerojatno znai do mirovine; a

zamjenik proelnika, professore Della Grazia, ha, on je posebansluaj."

"to sad pa to znai?"


22/277

22

"Ima ezdeset i osam godina i trebao je biti umirovljen prije tri

godine, ali on odbija otii." "Ali niti ne predaje?"

"Ne moe mu se dopustiti da radi sa studenticama."

"Molim?"

"uo si me. Ne moe mu se dopustiti da radi sa studenticama. Ili,to se toga tie," doda ona nakon trenutka razmiljanja, "uope

na fakultetu na kojem ima ena."

"to taj radi?"

"Kad prima studentice na svoje konzultacije, u svemu to kae

izmeu redova se mogu proitati seksualne aluzije... To jest, tako

je bilo dok je jo odravao konzultacije sa studentima. Ili bi, pak,na predavanjima itao na glas vrlo zorne opise spolnog openja.

Ali uvijek bi njegovo tivo bili klasici, tako da se nitko nije mogaopoaliti, a ak i da se netko poalio, on bi zauzeo stav

zaprepatenog prezira, kao da je on jedini zatitnik klasineknjievnosti." Napravila je stanku kako bi mu dopustila da

reagira, ali kako on nije nita rekao, ona nastavi: "A to se tiemlaeg enskog fakultetskog kadra, rekli su mi da on sprjeava

njihovo napredovanje ako mu se zauzvrat ne podaju. On je

zamjenik proelnika katedre, tako da on odobrava sva

napredovanja ili ih, u nekim sluajevima, odbija."

"Rekla si da ima ezdeset i osam godina," ree Brunetti, ne bez

izvjesne zgaenosti u glasu.

"to, ako malo bolje razmisli, prilino zorno pokazuje kolikodugo on nekanjeno tjera svoje."

"Ali to vie ne ini?"

"U neto manjoj mjeri, barem otkako su ga maknuli izpredavaonice." "ime se sada bavi?" "Rekla sam ti, istraivanjem."

"A to to znai?"


23/277

23

"To znai da svaki mjesec uzme svoju plau, a kada odlui otii u

mirovinu, pokupit e obilnu otpremninu, a nakon toga joobilniju mirovinu."

"I to je opepoznata stvar?"

"Zaposlenima na fakultetu, svakako; a vjerojatno i studenti znaju

poneto o tome."

"I nitko nije uinio nita po tom pitanju?"

im je progovorio, znao je to e mu ona odgovoriti, a tako je i

bilo. "To se nimalo ne razlikuje od onoga to ti je Marco ispriao

danas. Svi znaju da se takve stvari dogaaju, ali nitko se, zbogposljedica, ne eli izlagati opasnosti podnoenja slubene albe.Onaj tko bi odluio javno progovoriti o tome, izvrio bi

profesionalno samoubojstvo. Poslali bi njega ili nju na neko

mjesto poput Caltanissette, gdje bi morali predavati o neempoput..." Promatrao juje dok je pokuavala sroiti dovoljno jezivnaziv kolegija. "... Elemenata bardskog stiha u ranom

katalonskom dvorskom pjesnitvu."

"udno," ree on. "Valjda smo se svi ve, vie ili manje, naviknuli

da takve stvari oekujemo u dravnim slubama. Ali svi mimislimo, ili se moda nadamo - ili se moda ja nadam, svejedno -

da su stvari drukije na sveuilitu."

Paola je ponovila svoju pozu svete Agate, a ubrzo nakon toga otili

su u krevet.

U jutro, dok su pijuckali kavu, Paola upita, "Dakle?"Brunetti je tono znao na to se ovaj dakle odnosi: na odgovorkoji nije dao sino, kada mu je Paola bila rekla za molbu svoje

studentice, pa on zato ree, "Ovisi o tome o kakvom je zloinurije, i kakva je bila presuda."

"Nije mi rekla o tome kakav je to bio zloin, samo mi je rekla to daje bio osuen i poslan na San Servolo."


24/277

24

Lijeno mijeajui liicom kavu, Brunetti upita, "A ta ena je

Austrijanka? Je li rekla tko je taj mukarac?"

Paola se vrati na svoj zbrzani razgovor s djevojkom, pokuavajui

se prisjetiti pojedinosti. "Ne, ali mi je rekla da je ta ena staraprijateljica njenog djeda, tako da pretpostavljam da je govorila o

njemu."

"Kako se ta djevojka zove?" upita Brunetti.

"Zato to treba znati?"

"Mogao bih zamoliti signorinu Elettru da vidi ima li togod u

spisima."

"Ali ta starica nije joj roakinja," pobuni se Paola, oklijevajuiprepustiti djevojku policijskoj istrazi, bez obzira na to koliko bi

paljiva i koliko dobronamjerna ta istraga mogla biti. Tko znakakve posljedice moe imati unoenje njezina imena u policijsko

raunalo?

"Pretpostavimo da bi joj djed mogao biti roak," ree Brunetti,

zvuei daleko pedantnije nego to je elio, ali razdraen time toje njegova supruga sa sobom iz kole donijela tu i takvu domau

zadau.

"Guido," ree Paola glasomkoji je i njoj samoj zazvuao

neuobiajeno vrsto, "sve to je htjela saznati je to je li teoretskimogue da dobije oprost. Nije traila policijsku istragu, ve samoobavijest." Paola, profesorica stare kole, nije se mogla rijeiti

uvjerenja da, na neki nain, ona svojim studentima djeluje in locoparentis, a to je uvjerenje samo uvrivalo njenu odlunost da neotkrije djevojino ime.

Spustio je alicu na stol, "Mislim da ne mogu uiniti nita sve dokne saznam za to je osuen taj ovjek koji jest ili nije njezin djed."

Ako je ijedan sluaj ikada spomenut na nekom od njegovihpredavanja na pravnom fakultetu, on ga je odavno zaboravio.

"Ako je rije o nekakvoj sitnici, kao to je kraa ili napad, netreba mu ni oprost, osobito nakon toliko vremena, ali ako je rije


25/277

25

o nekom tekom zloinu, o ubojstvu, onda moda, moda..."

Zamislio se. "Je li ti rekla kada se to dogodilo?"

"Ne, ali ako su ga poslali na San Servolo, onda se to dogodilo prije

Legge Basaglia, dakle sedamdesetih godina, zar ne?"

Brunetti se zamisli nad time. "Hmmm," mumljao je. Nakon duge

tiine, on ree, "Bit e teko, ak i ako saznamo njegovo ime."

"Ne treba nam njegovo ime, Guido," ustrajala je Paola. "Djevojka

eli samo teoretski odgovor."

"Onda je teoretski odgovor taj da ne moe dobiti nikakav daljnji

odgovor sve dok ne saznam o kakvom je zloinu rije."

"to znai da nije mogu nikakav odgovor?" zajedljivo upita Paola.

"Paola," odvrati joj Brunetti vrlo slinim tonom, "Ja ovo ne

izmiljam. To je kao da od mene zatrai da odredim cijenu nekojslici ili grafici, a da mi istodobno ne dopusti da je vidim." Oboje

e se, kasnije, prisjetiti ove usporedbe.

"I to ja onda da joj kaem?" upita Paola.

"Reci joj upravo ovo to sam ja tebi rekao. To bi joj bilo kojisavjesni odvjetnik..." zausti on, ne obazre se na Paoline podignute

obrve zbog ove apsurdne kombinacije rijei, i nastavi, "...rekao.to kae onaj ravnatelj kole iz one knjige koju stalno citira?

'injenice, injenice, injenice? Eto, dok mi se ne podastruinjenice ili dok ih netko drugi ne sazna, to je jedini odgovor koji

e dobiti."

Paola je bila odvagnula cijenu i posljedice daljnjeg

suprotstavljanja i zakljuila da gotovo nisu vrijedne toga. Guidose ponio u dobroj vjeri, a injenica da joj se nije ba sviao njegov

odgovor nije to inila manje istinitim. "Dobro, rei u joj tako,"ree. "Hvala ti." Smijeei se, ona jednostavno doda, "Osjeam se

kao onaj drugi Dickensov lik i nagoni me da joj poelim rei da sijoj sauvao pet milijuna lira u novaniku, a koje nije platila


26/277

26

odvjetniku, i da bi trebala odmah izai van iz kue i otii taj novac

potroiti na neto drugo."

"Ti uvijek u knjigama moe pronai odgovore na sva pitanja, zar

ne?" upita on s osmijehom na licu.

Umjesto jednostavnog odgovora, to je Guido rijetko uo, Paolaree, "Mislim da je Shelley rekao da su pjesnici nepriznatizakonodavci ovoga svijeta. Nemam pojma je li to istina ili ne, ali

znam da su romanopiscl nepriznati iritelji traa na ovome

svijetu. Bez obzira na to to je istina, oni su se prvi toga sjetili."

On odgurne stolac i ustane. "Ostavit u te da mozga o arima

knjievnosti."

Sagnuo se kako bi je poljubio u kosu i priekao da uje jo koju

knjievnu referencu, ali ona ne ree nita. Umjesto toga,posegnula je rukom unatrag i potapala ga po listu na nozi te

rekla, "Hvala ti, Guido. Rei u joj."

4

Kako su molbe za obavijestima upuivali ljudi koje bismo moglinazvati nevanijim igraima u njihovim ivotima, i Brunetti i

Paola zaboravili su na njih ili su barem dopustili da im pobjegnu

iz misli. Gradska policija, optereena porastom broja zloina, a

to je bilo posljedicom nenadziranog priljeva useljenika iz IstoneEurope, bavila bi se pokuajima iskorjenjivanja beznaajne

korupcije u gradskom poglavarstvu upravo onoliko koliko bi Paola

eljela ostaviti Jamesov Zlatni pehar kako bi se posvetila tokama

i zarezima u Calvinovim djelima.

Kada se Claudia nije pojavila na njezinom sljedeem predavanju,

Paola je spoznala da je gotovo osjetila olakanje. Nije eljela bitiglasnicom vijesti od svoga supruga, niti se eljela dublje uplitati u

privatni ivot ili neakademske brige jedne od svojih studentica.Kao i veina profesora, to je bila inila u prolosti, to je uvijek

zavravalo loe ili u slijepoj ulici. Imala je svoju vlastitu djecu i

njihovi su ivoti bili i vie nego dostatni da zadovolje njezine


27/277

27

zatitnike nagone, za koje joj je njezin razum govorio da ih mora

imati.

Ali, djevojka se pojavila sljedeeg tjedna. Tijekom predavanja, koje

se bavilo paralelama izmeu Jamesovih i Whartoniinihknjievnih junakinja, Claudia se ponaala kao i uvijek: pravila jebiljeke, nije postavljala nikakva pitanja i inilo joj se da je

ivciraju pitanja drugih studenata u kojima se zrcalilo neznanje ilibezosjeajnost. Kada je predavanje bilo gotovo, priekala je da

ostali studenti napuste uionicu, a potom pristupila Paolinomstolu.

"ao mi je to nisam bila na Vaem predavanju prologa tjedna,professoressa."

Paola se nasmijeila, ali prije nego je dospjela progovoriti,Claudija upita, "Jeste li stigli porazgovarati sa svojim muem?"

Paoli je palo na pamet da upita djevojku misli li da ona modanije imala priliku razgovarati sa svojim suprugom tijekom

protekla dva tjedna. Umjesto toga, okrenula se licem prema

Claudiji i rekla, "Da, pitala sam ga o tome, a on mi je rekao da tine moe odgovoriti ako ne zna nita o ozbiljnosti toga zloina zbogkojeg je taj ovjek osuen."

Paola je na djevojinu licu promatrala kako prihvaa njezinodgovor: iznenaenje, sumnja, a zatim brz, procjenjujui pogled

prema Paoli, kao da se eli uvjeriti da se u njezinom odgovoru neskriva nikakav trik ili zamka. Ti su izrazi u trenu preletjeli

njezinim licem, nakon ega je rekla, "A openito? Samo elimznati misli li on da je to mogue, ili zna li moda postoji li kakav

postupak kojim bi se mogao, je li, kojim bi se mogao povratiti

neiji ugled."

Paola nije uzdahnula, ali je progovorila pomalo pretjerano sporo.

"To je upravo ono to ti ne moe rei, Claudia. Osim ako ne kae

o kakvom je zloinu rije."

Djevojka je razmislila o ovome, a zatim iznenadila Paolu pitanjem,"to mislite, bih li mogla sama popriati s Vaim suprugom?"


28/277

28

Ili je djevojka bila previe opsjednuta traganjem za odgovorom da

bi je zabrinula nevjerica koju je mogla iitati na Paolinu licu ili jebila previe naivna da bi to uope zamijetila. U oba sluaja, Paolinje odgovor bio lekcija iz staloenosti. "Ne vidim razloga zato ne bimogla. Ako nazove questuru i zamoli da te spoje s njim, sigurnasam da e ti rei kada moe doi razgovarati s njim."

"Ali, ako mi ne dopuste da razgovaram s njim?"

"Tada im spomeni moje ime. Reci da zove u moje ime ili da sam

ti ja rekla da nazove. To bi trebalo biti dovoljno da te spoje snjim."

"Hvala Vam, professoressa," ree Claudia i okrene se da ode. Kakose okrenula, svojim je bokom udarila o kut stola i knjige koje je

nosila u rukama rasule su se po podu. Sagnuvi se da ih podigne,Paola je, to nagonski ini svaki ljubitelj knjiga, bacila pogled na

njihove naslove. Vidjela je jednu knjigu s naslovom na

njemakom, ali kako je bila naopako nije ga mogla proitati. Bila

je tu i povijest talijanske monarhije od Denisa Maka Smitha, kaoi Mussolinijeva biografija, obje knjige na engleskom.

"ita li na njemakom, Claudia?"

"O, da. Moja baka priala je sa mnom na njemakom dok sam

bila mala. Ona je bila Njemica."

"Misli, tvoja prava baka?" upita Paola s ohrabrujuim

osmijehom.

Jo uvijek kleei na jednom koljenu, slaui knjige, djevojka jojje uputila vrlo sumnjiav pogled, ali je smireno odgovorila, "Da,majka moje majke."

Ne elei da ispadne kaoda gura nos u tue stvari, Paola sezadovoljila samo time da kae, "Ba si sretnica to si odrasla uz

dva materinja jezika."

"Pa i Vi ste, zar ne, professoressa?"


29/277

29

"Nauila sam engleski kao dijete, tako je," ree Paola i tu zauti.

Nije dodala kako engleski nije nauila od majke ili oca, ve odniza engleskih dadilja. to manje studenti znaju o njenom ivotu,tim bolje. Mahnuvi rukom prema knjigama Maka Smitha, Paolaupita, "A kako si ga ti nauila?"

Claudia ustane. "Provodila sam ljeta u Engleskoj." To je, ini se,

bilo jedino objanjenje koje je Paola mogla dobiti.

"Blago tebi," ree Paola na engleskom, a zatim doda s osmijehom,

"Ascot, jagode i Wimbledon."

"Prije e biti ienje staja kod moje tetke u Surreyu," odgovori

Claudia istim engleskim bez naglaska.

"Ako ti je njemaki dobar kao engleski, onda je jamano

fantastian," ree Paola, ne bez traka zavisti.

"Oh, rijetko ga imam priliku govoriti, ali jo uvijek volim itati na

engleskom. Osim toga," ree ona, oslonivi teke knjige o svojkuk, "ne moe se ba rei da ima osobito pouzdanih talijanskih

svjedoanstava o Drugom svjetskom ratu."

"Mom e suprugu biti drago popriati s tobom, Claudia. On jako

voli povijest i godinama ga ve sluam kako govori upravo ono tosi mi ti malo prije rekla."

"Stvarno? On ita?" upita Claudia, a zatim, spoznavi koliko je toto je izgovorila zvualo uvredljivo, mlitavo doda, "Mislim,povijesne knjige."

"Da," odgovori Paola, prikupljajui svoje papire i odupirui seporivu da joj kae kako njezin mu, osim to zna itati, takoerzna i pisati. Glasom jednako ugodnim kao i prije Claudijine

upadice, ree, "Najvie ita rimske i grke pisce. ini se da ga laikoje oni piu manje ljute od onih koje piu suvremeni

povjesniari, ili barem tako on tvrdi."


30/277

30

Claudia se na ovo nasmijeila. "Da, to razumijem. Biste li mu

rekli da u ga nazvati, vjerojatno sutra? I da jedva ekamupoznati ga?"

Paoli se inila nevjerojatnom injenica da ova privlana mladaena naoko ne vidi nita neobino u tome to drugoj eni govorikako jedva eka da upozna njezinog supruga. Djevojka nikako

nije bila glupa, pa je to jamano bila posljedica ili svojevrsneinteligencije kakvu Paola ve prilino dugo nije susrela meu

svojim studentima ili nekog drugog motiva koji ona nije mogla

dokuiti.

Ila je protiv svega to je bila nauila o nunosti izbjegavanja bilokakvog zbliavanja sa studentima, ali radoznala da otkrije to se

skriva iza Claudijine molbe, ree, "Da, rei u mu."

Claudia se nasmijeila i rekla, prilino slubeno, "Hvala Vam,

professoressa."

Bistra, oito vrlo naitana, govori barem tri jezika i potuje starije.

Razmotrivi ovo, Paoli je palo na pamet da je ova djevojka moda

odrasla na Marsu.

5Budui da mu je Paola no ranije bila rekla da djevojka eli s njim

razgovarati oi u oi, Brunetti je znao tko je to kada ga je straarna ulazu u auesturu nazvao i rekao mu da je dolje jedna mlada

ena koje eli razgovarati s njim.

"Kako se zove?" upita Brunetti.Zavladao je muk, nakon ega je straar rekao, "ClaudiaLeonardo."

"Dovedite je gore, molim Vas," ree Brunetti i spusti slualicu.Zavrio je s itanjem jednog odlomka iz besmislenog izvjea o

predloenoj potronji, odloio papir u stranu i uzeo u rukesljedei, nimalo svjestan toga da e se doimati zaposlenim kada

djevojka stigne.


31/277

31

Zaulo se kucanje na vratima, vrata su se otvorila i ugledao je

ruku u odori, koja se hitro povukla, a zatim jednu mladu enu.Ula je u ured i jamano izgledala premlado za studenticu kojasprema svoje posljednje ispite, kako mu je bila rekla Paola.

Ustao je, rukom mahnuvi prema stolcu okrenutom premanjemu, "Dobro jutro, signorina Leonardo. Radujem se to ste nali

vremena svratiti do mene," ree on glasom koji je pokuao uinitistrievskim.

Njezin mu je brz pogled jasno rekao da je navikla na to da se

stariji postavljaju zatitniki prema njoj; takoer mu je jasno

pokazao kako joj se to nimalo ne svia. Sjela je, a Brunetti uiniisto. Bila je zgodna djevojka, onako zgodna kako ve mlade

djevojke gotovo uvijek i jesu: imala je ovalno lice, kratku tamnu

kosu i glatku kou. Ali izgledala je i bistro i pozorno, to mlade

djevojke rijetko jesu.

"Supruga mi je rekla da elite o neem razgovarati sa mnom," ree

kada je shvatio da ga ona puta da prvi progovori.

"Da, gospodine." Pogled joj je bio izravan i strpljiv.

"Rekla je da Vas zanima mogunost oprosta za neto to sedogodilo davno i, ako nisam pogreno razumio ono to mi je

supruga rekla, za to je jedan ovjek osuen."

"Da, gospodine," ponovi ona gledajui u njega netremice, tako da

se Brunetti pitao ne eka li ona moda da se ponovno prema njojpostavi zatitniki, pa je zanima na kakav e nain on to izvesti.

"Takoer mi je rekla da je taj ovjek bio poslan na San Servolo ida je ondje umro."

"Tako je." Na djevojinu licu nije bilo ni traga osjeajima nitinapetosti.

Osjetivi da ovakvim pitanjima nee otopiti ledeni zid koji jepodigla prema njemu, ree, "Jo mi je rekla i da itate Smithovu

biografiju Benita Mussolinija."


32/277

32

Njezin osmijeh razotkrio je dva niza besprijekornih zuba i kao da

je jae otvorila oi, sve dok joj tamnosmee arenice nisu bilepotpuno okruene blistavim, zdravim bjeloonicama. "Jeste li jeproitali?" upita ona, glasom nabijenim napetom radoznalou.

"Prije nekoliko godina," odgovori Brunetti, pa nastavi, "Inae neitam puno o suvremenojpovijesti, ali na jednoj sam veeri bio

razgovarao s nekim tko nam je poeo priati o tome kako bi bilopuno bolje kada bi on opet bio na vlasti, kako bi svima nama bilo

puno bolje kada bi on..."

"Usadio malo stege u mlade ljude," ona glatko upotpuni njegovu

reenicu, "i opet uspostavi red u drutvu." Claudia je nekakouspjela postii savren odjek bombastinoga glasa ovjeka koji je

hvalio El Ducea i stegu koju je ovaj uspio usaditi u talijansku

ud. Brunetti je zabacio glavu unatrag i glasno se nasmijao,

oduevljen i ohrabren nainom na koji je ona svojim oponaanjems prezirom odbacila tog ovjeka i njegove tvrdnje. "Ne sjeam se

da sam Vas vidio za stolom te veeri," ree on kada se prestaosmijati, "ali izgovorili ste to kao da ste bili tamo i uli to govori."

"Oh, Boe, itavo vrijeme to ujem, ak i u koli," ree onaogoreno. "U redu je kad se ljudi ale na dananjicu, Na kraju

krajeva, to je jedna od glavnih tema razgovora. Ali kada ponetespominjati stvari iz prolosti zbog kojih dananjica izgleda ovako

kako izgleda, onda vas ljudi ponu napadati i govoriti kako nepotujete domovinu ili tradiciju. Nitko se ne eli zamarati

prolou, stvarno zamisliti nad njome i nad injenicom kakav jeto grozan ovjek bio."

"Nisam znao da mladi ljudi uope znaju tko je bio El Duce," reeBrunetti, pretjerujui, ali ne previe, imajui u vidu gotovo

potpuni gubitak pamenja koji je bio otkrio kod svakog, i u svakojdobnoj skupini, s kim bi bio pokuao razgovarati o ratu ili o

njegovim uzrocima. Ili jo gore, onu iskrivljenu, retuiranupovijest koja je prikazivala prijateljski nastrojene, velikodune

Talijane, koje su zaveli na krivi put njihovi zloesti teutonski

susjedi sa sjevera.


33/277

33

Djevojin ga je glas prenuo iz takvih razmiljanja. "Veina ih ne

zna. Govorim o starim ljudima. ovjek bi pomislio da znaju ili sesjeaju kakav je ivot bio onda, kakav je bio El Duce." Zatresla jeglavom, ogorena. "Ali ne, sve to ujem su besmislice o tomekako su onda vlakovi stizali na vrijeme i kako nije bilo problema s

manjom i kako su Etiopljani bili presretni kada su vidjeli nae

hrabre vojnike." Zastala je kao da procjenjuje koliko daleko smije

ii s ovim staromodno odjevenim mukarcem blagih oiju; sve to

je vidjela pred sobom inilo se da otklanja svaku sumnju, i zato jenastavila, "A nai hrabri vojnici dolaze sa svojim otrovnim

plinovima i strojnicama kako bi im pokazali sva udesa faizma."

Tako mlada, a ve tako cinina, pomisli on, a kako li je tekumorna ve od svih tih pria. "udim se da niste upisali povijestna sveuilitu," ree.

"Oh, jesam, upisala sam, i studirala povijest godinu dana. Ali

nisam to mogla podnijeti, sve te lai i te neasne knjige i to

odbijanje da se zauzme stav o svemu tome to se dogaalo uposljednjih stotinu godina." "I onda?"

"Prebacila sam se na englesku knjievnost. Najgore to nam moguuiniti jest da nas natjeraju da sluamo sve njihove idiotske

teorije o znaenju knjievnosti i o tome postoji li tekst ili ne."Zauvi njezine rijei, Brunettija je preplavio udan osjeaj kao daslua Paolu u jednom od njezinih divljih trenutaka. "Ali oni samine mogu mijenjati tekstove. To nije isto kao kada ljudi na vlasti

uklanjaju neugodne spise iz Dravnog arhiva. To ne mogu uinitiDanteu ili Manzoniju, zar ne?" nagaajui ona postavi pitanje

koje je doista trailo odgovor.

"Ne, ne mogu," sloi se Brunetti. "Ali pretpostavljam da je tako

samo zato to postoje standardna izdanja izvornih tekstova. Usuprotnom, siguran sam da bi bili pokuali, kada bi vjerovali da

mogu proi nekanjeno." Primijetioje da je pridobio njezinozanimanje, pa zato nastavi, "Oduvijek sam se bojao ljudi koji

posjeduju ono za to sami vjeruju da je istina. Oni e uiniti sve


34/277

34

to je u njihovoj moi da promijene injenice i oblikuju ih biem

tako da se slau s njihovom istinom."

"Jeste li Vi studirali povijest, commissario?" upita.

Brunetti je ovo shvatio kao kompliment. "Da jesam, sumnjam da

bih izdrao dugo na predavanjima, ba kao i Vi." Zautio je i njihdvoje razmijenie osmijehe, oboje iznenaeni kako je trenutno idemokratsko bilo zajednitvo ljudi koji su intelektualnu utjehutraili i pronalazili na stranicama knjiga. On nastavi, ni ne

razmiljajui o prikladnosti toga to govori nekome tko nijepripadnik snaga reda: "Jo uvijek provodim veinu vremena

sluajui lai, ali barem se za neke od ljudi koji mi te lai govorepretpostavlja da lau jer su zloinci. A to nije isto kao kad morate

sluati lai od nekoga tko predaje na odsjeku povijesnih znanostina sveuilitu." Gotovo je dodao, "Ili ministra pravosua," ali se

zaustavio na vrijeme.

"A time su i lai koje izgovaraju opasnije, zar ne?" upita ona hitro.

"Apsolutno," sloi se on, zadovoljan to je ona odmah uoila

posljedice. Gotovo nerado, poveo je razgovor natrag onamo gdjesu bili prije nego to su se posvetili prouavanju povijesne istine."No, to ste me ono htjeli pitati?" Kada nije dobio odgovor, on

nastavi, "Mislim da Vam je moja supruga rekla kako Vam ne

mogu dati nikakve obavijesti dok ne saznam pojedinosti."

"Neete nikome rei?" izlane ona. Ton kojim je ovo upitalapodsjetio je Brunettija da ta djevojka nije mnogo starija od

njegove vlastite djece i da njezina intelektualna profinjenost ne

znai nuno da je ona zrela osoba.

"Ne, sve dok nema naznaka postojee zloinake djelatnosti. Akose to o emu me elite pitati dogodilo dovoljno davno u prolosti,

onda vjerojatno zahvaljujui zastari nema kaznenog gonjenja ili jeproglaen opi oprost." Kako je obavijest koju mu je bila dala

Paola bila toliko nejasna, odluio je pustiti djevojku da mu kaevie ako samaodlui tako.


35/277

35

Uslijedila je stanka, a Brunetti nije mogao ni naslutiti o emu bi

djevojka mogla razmiljati. Potrajala je toliko dugo da je skrenuopogled s nje, a oi su mu automatski privukle rijei otisnute napapiru koji je leao na njegovom radnom stolu. Uhvatio je samoga

sebe kako, u tiini, poinje itati, gotovo protiv svoje volje.

Vrijeme je prolazilo. Napokon, ona progovori, "Kako sam rekla

Vaoj supruzi, rije je o jednoj starici. Oduvijek sam je smatralasvojom treom bakom. Ta mi je obavijest potrebna zbog nje. Ona

je Austrijanka, ali ivjela je s mojim djedom tijekom rata. Hourei, s ocem moga oca." Pogledala je prema Brunettiju,

provjeravajui hoe li to objanjenje biti dovoljno; njegov pogled

susreo se s njezinim brzim pogledom - naoko se iniozainteresiran, ali svakako ne silno.

"Nakon rata, mog djeda su uhitili. Uslijedilo je suenje, i tijekom

istog tuiteljstvo je iznijelo preslike lanaka koje je on bio napisaoza novine i asopise, a u kojima je osuivao 'strane umjetnike

oblike i djelovanja'," Brunetti je ovo prepoznao kao faistiku ifruza idovsku umjetnost ili umjetnost koju su stvarali idovi.

"Unato amnestiji, ipak su te preslike prihvatili kao dokaz."

Zautjela je. Kada je postalo oito da nee rei nita vie, osim

ako je netko ne potakne, on upita, "to se dogodilo na suenju?"

"Zbog Togliattijeve amnestije nije mu se moglo suditi za politike

zloine, ali je bio optuen za iznudu. Za druge stvari koje su sedogaale tijekom rata," objasni ona. 'To jest, tako mi je rekao moj

djed," nastavi ona. "Kada je ve izgledalo kao da e ga osuditi,

doivio je svojevrstan ivani slom, pa je njegov odvjetnik odluiobraniti ga neuraunljivou." Predviajui Brunettijevo pitanje,ona doda, "Razmiljala sam o tome, ali mi je moja baka rekla da

je stvarno doivio slom, da ga nije odglumio onako kako to danasrade."

"Shvaam."

"I suci su takoer povjerovali, tako da su ga osudili i poslali na

San Servolo."


36/277

36

Bolje bi mu bilo da su ga poslali u zatvor, pomisli Brunetti, iako je

htio potedjeti djevojku te pomisli. San Servolo je zatvoren prijevie desetljea i moda je bilo najbolje zaboraviti uase koji su seondje dogaali tolike godine. to se zbilo, zbilo se, ne samoostalim zatvorenicima, ve vjerojatno i njezinom djedu, i tu senita nije dalo promijeniti. Oprost, ako je uope takvo to bilo

mogue, mogao bi promijeniti miljenje ljudi o njemu. Ako - uglavi mu se javio jedan cinian glas -itko uope vie i razmilja o

takvim stvarima ili ako je ikoga uope briga za to to se dogaalotijekom rata.

"I to Vi to zapravo traite za njega? Ili to Vaa baka trai za

njega," doda on, pokuavajui je ohrabriti da bude susretljivijaglede izvora njezinog zahtjeva.

"Traim bilo to to e ga razrijeiti krivnje i skinuti ljagu s

njegova imena." Zatim, utiavi se i pognuvi glavu, ona doda, "Toje jedino to bih joj mogla dati." Zatim, jo tie, "To je jedino to

eli."

Bilo je to podruje zakona s kojim Brunetti nije bio najboljeupoznat, tako da je njezin zahtjev mogao razmatrati samo sa

stajalita pravnih naela. Meutim, nedostajalo mu je hrabrosti

da djevojci kae kako zakon, takav kakav je na snazi, nije uvijekposljedica tih naela. "Mislim da bi se, s pravnog stajalita, ovdjemoglo primijeniti pravno ponitenje ili odbacivanje izvornepresude. Kada bi bilo potvreno da je presuda bila pogrena, Va

djed bi, praktiki, bio proglaen nevinim."

"Javno?" upita. "Bih li dobila neki slubeni spis koji bih moglapokazati svojoj baki?"

"Ako bi sud donio presudu, morali bi izdati slubenu obavijest o

tome," bilo je najbolje to je mogao smisliti kao odgovor.

Razmiljala je o ovome toliko dugo da je Brunetti napokon

prekinuo njenu utnju i upitao je, "Je li njegovo prezime isto kao iVae?"

"Ne. Ja se prezivam Leonardo."


37/277

37

"Ali on je bio otac Vaeg oca?"

Ona jednostavno ree, "Moji roditelji nisu bili vjenani. Moj otacnije odmah priznao oinstvo, tako da sam zadrala majino

prezime."

Mislei kako je najbolje ne komentirati ovo, Brunetti je samoupita, "Kako se prezivao?"

"Guzzardi. Luca."

Zauvi njegovo ime, negdje u najskrovitijim zakutcima

Brunettijeva pamenja zazvonilo je, jedva ujno, zvonce. "Je li on

Venecijanac?" upita on.

"Ne, obitelj je iz Ferrare. Ali bili su ovdje tijekom rata."

Ime grada nije mu nimalo pomoglo da se sjeti odakle mu je to ime

poznato. I dok se doimao kao da razmilja o njezinom odgovoru,Brunetti se silno trudio sjetiti se kod koga bi se mogao raspitati o

dogaajima u Veneciji tijekom rata. Odmah su mu pala na pametdva kandidata: njegov prijatelj Lele Bortoluzzi, slikar, i njegov

tast, grof Orazio Falier, obojica dovoljno stari da su proivjeliDrugi svjetski rat i obojica ljudi odlina pamenja.

"Ali, jo uvijek ne razumijem," ree Brunetti, mislei kako biiskazivanjem zbunjenosti mogao lake doi do obavijesti nego

otvorenom znatieljom, "kakve bi svrhe danas imalo pravnodjelovanje. Izvorni je sluaj trebalo proslijediti prizivnom sudu."

"Tako je onda i bilo uinjeno, a prizivni je sud potvrdio presudu,

pa tako i odluku da ga poalju na San Servolo."

Brunetti sloi priglup izraz lica. "Tada ne razumijem, ali stvarno,kako bi ponitenje presude bilo mogue i kakve bi koristi itko

imao od istog." Uputila mu je tako prodoran pogled da je izbrisao

izraz tupoglavog seljaine s lica i osjetio izvjestan sram zbog

pokuaja da je trikom navede da mu otkrije prezime te svoje bakekoja je eljela dobiti oprost, iako je taj pokuaj bio motiviran

niim drugim doli znatieljom.


38/277

38

Zaustila je da progovori, zastala, pomno ga promotrila kao da se

prisjea njegovog pokuaja da se prikae manje bistrim no tojest, a zatim konano progovori, s otrinom nimalo primjerenomnjezinoj ivotnoj dobi, "ao mi je, ali Vam to ne mogu rei. Sve tosam od Vas traila da uinite," nastavi ona, a njega je iznenadilodostojanstvo s kojom je ona govorila, zahtijevajui ravnopravnost

s njim i temeljei svoj zahtjev na bratstvu koje su bili skovalitijekom razgovora o knjigama, "bilo je to da mi kaete je li mogue

sprati ljagu s njegova imena." ak i prije nego li je dospio upitati,ona ga presijee i ree, "Nita vie od toga."

"Shvaam," ree on, ustajui, ne ba siguran da joj moe biti od

velike pomoi, ali dovoljno oaran njezinom mladou iiskrenou da to poeli barem pokuati.

I ona je ustala. Zaobiao je svoj stol kako bi joj priao, ali ona je

prva pruila ruku. Rukovali su se. Hitro je otila do vrata njegovaureda i sama se ispratila iz njegova ureda, ostavljajui Brunettija

s grinjom savjesti zbog uvjerenja da se ponio blesavo, ali takoeri sa eljom da razotkrije kakvo se to sjeanje probudilo pri

spomenu imena Guzzardi.

6Kada je izala iz ureda, Brunetti je privukao k sebi hrpu papirakoja je preostala na stolu, navrljao svoj potpis na svaki od listova

ne gubei ni sekunde na itanje tih spisa, a zatim istu hrpuprebacio na lijevu stranu stola, odakle e nastaviti svoje vijuganje

kroz urede questure. Nije ga nimalo brinulo to to e ih tek tako

proslijediti dalje; pomislio je kako bi to mogla biti dobra politikakoju bi mogao usvojiti od sada pa nadalje, ili bi se moda mogaodogovoriti s drugim commissarijima da naizmjence, svatko po

jedan tjedan, itaju ta izvjea. Na trenutak je razmatraomogunost da takvu pogodbu sklopi sa svim kolegama kojima je

vjerovao, kako bi skratili ovo glupo gubljenje vremena, ali ga je

razoaralo to to na svojem popisu kolega ima tek nekoliko

imena: Vianella, signoiinu Elettru, Pucettija i jednu od novih

commissarica, Saru Marino.


39/277

39

Zbog injenice da je Marinica Sicilijanka, Brunetti je na poetku

bio pomalo suzdran prema njoj, a zatim ga je otkrie da jenjezinog oca ubila mafija dovelo do zakljuka da bi ona mogla bitirevnosni fanatik. Ali potom je bio spoznao njezino potenje izanesenost poslom; tovie, nije se sviala ni Patti niti porunikuScarpi, tako da joj je Brunetti polako poeo vjerovati. Osim ovih

etvoro - a Sarino je ime ondje bilo samo zato to je imaopredosjeaj da je ona asna osoba -nije u questuri bilo nikoga

kome bi Brunetti mogao slijepo vjerovati. Umjesto da se uzda u

svoje kolege, koji su svi prisegnuli da e tititi i provoditi zakone,

daleko prije bi svoj ivot, svoju karijeru i svoju imovinu povjerio

nekome poput Marca Erizza, ovjeka kojemu je upravo biosavjetovao da prekri zakon.

Odluio je ne gubiti vie vrijeme sjedei i sastavljajui glupe

popise. Umjesto toga, odluio je posjetiti svoga tasta iporazgovarati s njim, jo jednim ovjekom za koga je spoznao da

je vrijedan povjerenja, iako je to povjerenje bilo takve prirode da

se uvijek osjeao pomalo nelagodno. Ponekad je o grofu Oraziju

Falieru razmiljao kao o proroku Oraziju, jerje bio uvjeren da je

mirijada veza koje je grof bio uspostavljao cijeloga ivota mogladovesti do odgovora na bilo koje pitanje koje je Brunetti mogao

imati o stanovnicima ili funkcioniranju Venecije. U prolosti, grof

je Brunettiju bio prenio intimne tajne o velikima i dobrima, a ti su

podaci u veini sluajeva dovodili u pitanje oba prethodna

pridjeva. Meutim, ono to mu grof nikada nije bio otkrio, bio jeizvor podataka, iako je Brunetti s vremenom poeo sve to bi mugrof rekao uzimati zdravo za gotovo.

Nazvao je telefonski grofa u njegov ured i zamolio ga za razgovor.

Objanjavajui kako ve ima dogovoren ruak i da odmah poslijeodlazi iz grada, grof je predloio Brunettiju da odmah doe k

njemu na Campo San Barnaba, gdje nesmetano mogu razgovarati

o bilo emu to zanima Brunettija. Kada je spustio telefonskuslualicu na kuite, Brunettiju je sinulo kako ga grofova intuicijaini nervoznim. Bio je pretpostavio kako Brunetti nema nikakav

drugi razlog da trai sastanak s njim nego da dobije obavijesti,


40/277

40

iako je to spomenuo tako oputeno da je to Brunettiju bilo

nemogue shvatiti kao uvredu.

Brunetti je ostavio poruku na vratima svoga ureda s obavijeu

da je otiao ispitati nekoga i da e se vratiti nakon ruka.Smrailo se i bilo je zahladnjelo, pa je zato odluio poivaporettom, a ne pjeice. Jedinica sa San Zaccarije bila je

pretrpana, nakrcana ogromnom skupinom turista okruenihzidinama svoje prtljage, i ta je skupina nedvojbeno ila prema

eljeznikoj postaji ili na Piazzale Roma, pa odatle u zrakoplovnuluku. Zakoraio je na palubu i krenuo prema vratima kabine, i

tada je shvatio da mu put prijei golema naprtnjaa na leima

jedne jo golemije ene. inilo mu se da su u posljednjih nekolikogodina ameriki turisti postali dvostruko krupnijima. Oduvijek subili krupni, ali na skandinavski nain, iroki, visoki i miiavi. Ali

sada su bili tromi i mekani i krupni, gromade s udovima nalik na

kobasice, i imao je osjeaj da bi zamastio ruku kada bi ih

dotaknuo.

Znao je da se ljudska fiziologija mijenja sporije od kretanja

ledenjaka, ali je sumnjao da se nekakav zapanjujui preobraajipak zbio glede stvari neophodnih za odravanje ljudskog ivota:

ovi su ljudi izgledali nesposobni preivjeti bez estih infuzija vodeili gaziranih pia, jer su svi u rukamavrsto stiskali svoje

litrenke-i-pol kao da se u njima nalazi kakav eliksir koji

produuje ivot.

Kako se zloinci nakon odsluenja kazne vraaju svojem zloinu,tako je i Brunetti otvorio svoj Gazzettino i posvetio svoju

pozornost drugom prilogu u novinama i mnogobrojnim uicima unjima, sve dok vaporetto nije pristao na postaji Ca' Razzonico.

Na kraju duge calle skrenuo je desno pred crkvom, zatim dolje niz

jednu jo uu callu sve dok se nije naao ispred ogromnog

portonea palazza Falier. Pozvonio je i koraknuo udesno, ispred

portafona kako bi se predstavio, ali vrata mu je gotovo iste

sekunde otvorila Luciana, najstarija sluavka u palazzu, koja je,


41/277

41

zahvaljujui odanosti i dugogodinjoj slubi, postala prikljuenim

lanom obitelji.

"Oh, dottore Guido," ree ona, smijeei se i njeno ga uhvativi

za nadlakticu kako bi ga uvela unutra. Njezina nagonska kretnjaizraavala je veselje to ga vidi, zabrinutost za njegovo zdravlje ineto blisko ljubavi. "Paola? Djeca?"

Brunetti se prisjetio kako ih je tek prije nekoliko godina, kada su

oba djeteta ve nadvisivala ovu siunu enicu, bila prestala zvati

'malianima.'

"Svi su dobro, Luciana. I svi jedva ekamo ovogodinji med."

Lucianin sin je uzgajao krave muzare gore kod Bolzana i ona je

svake godine, za Boi,obitelji darovala etiri staklenke razliitih

vrsta meda koji je on proizveo.

"Sve ste pojeli?" upita ona hitro, sa zabrinutou u glasu. "Biste li

htjeli jo?"

Ve ju je u mislima vidio kako, ako joj odgovori potvrdno, hvata

prvi vlak za Bolzano sljedeeg jutra. "Ne, Luciana, jo imamo medod akacije. Jo ga nismo ni otvorili. I jo imamo pola staklenke

castagna, tako da emo izdrati do Boia. Ako nastavimo skrivatimed od Chiare."

Nasmijeila se, jer je odavno bila upoznata s Chiarinim vujimtekom. Neuvjerena njegovim odgovorom, ona ree, "Ako ga

potroite, samo mi javite, pa e Giovanni poslati med. Nijeproblem."

Jo jednom ga potapavi po ruci, ona ree, " signor conte je usvojem uredu." Brunetti kimne, a Luciana se okrene i poe prema

stubama koje su vodile na prvi kat i u kuhinju, gdje je bilo

njezino neupitno carstvo; nitko se nije sjeao da je itko u kuhinjivladao prije nje.

Vrata grofova ureda bila su otvorena kada je Brunetti stigao, tako

da je uao unutra tek povrno kucnuo po dovratniku. Grof je

podigao pogled i pozdravio ga smijekom toliko srdanim da se


42/277

42

Brunetti u tom trenutku poeo pitati ne treba li grofu nekakav

podatak u zamjenu za njegov.

Brunetti nije imao pojma koliko grof ima godina, niti je to bilo

lako procijeniti prema njegovu izgledu. Iako mu je kratko oianakosa bila sijeda, u kombinaciji s njegovom suncem potamnjelom

koom, odavala je dojam bljetavog, aktivnog kontrasta i nijekala

pomisao da boja njegove kose ukazuje na poodmaklu dob.

Brunetti je jednom prilikom upitao Paolu koliko godina ima njezin

otac, a ona mu je odgovorila da e to morati otkriti tako dapogleda u njegovu putovnicu; veselo je nadometnula,

objanjavajui mu, da ih otac posjeduje etiri, iz etiri razliite

drave, a u svakoj su navedeni razliiti datumi mjesto roenja.

Prodorne plave oi i kljunast nos, Brunetti je bio siguran, bit e usvakoj od njih; Paola mu nikada nije rekla jesu li imena na svim

putovnicama ista, a on nikada nije smogao hrabrosti to pitati.

Grof je krenuo u susret svome zetu i doekao ga vrstim stiskom

ruke i osmijehom. "Ba lijepo da si doao. Sjedni i popij neto.Kavu? Uri' ombru?"

"Ne, hvala Vam," ree Brunetti sjedajui. "Znam da imatedogovoren ruak, pa u Vas samo pitati ono zbog ega sam doao

ovamo i pokuat u biti brz."

Ne pogledavi na sat, grof ree, "Imam pola sata, dakle, imamo

dovoljno vremena da popijemo pie."

"Ne, doista," ustrajao je Brunetti. "Moda nakon razgovora, ako

budemo imali vremena."

Grof je zaobiao svoj pisai stol i sjeo. "O kome je rije?" upita on,

pokazujui koliko poznaje Brunettija.

"O Talijanu po imenu Luca Guzzardi, koji je nakon rata bio

osuen, iako ne znam zbog kakvih zloina, i koga su, umjesto uzatvor, poslali na San Servolo, gdje je i umro." Brunetti je odluio

ne spominjati Claudiju Leonardo i ne objanjavati razloge svoga

upita. U svakom sluaju, grofa inae nije bilo briga zato se


43/277

43

Brunetti o neemu raspituje; injenica da je Brunetti oenjen

njegovom keri bio je dovoljan razlog da mu ponudi svu moguupomo.

Grofovo je lice ostalo nepromijenjeno dok je Brunetti govorio.Kada je zautio, grof je napuio usne i nagnuo glavu na jednustranu, kao da oslukuje zvuk koji dopire iz jednog od palazza s

druge strane Velikoga kanala. Kada je vratio pogled na Brunettija,

rekao je, "Ah, ivot je stvarno dug."

Brunetti je znao da, kao i njegova ki, grof nee odoljeti kunji daobasni svoje rijei. Trenutak kasnije, to je i uinio. "Luca

Guzzardi bio je sin poslovnog suradnika moga oca. Sam je sebezvao umjetnikom." Vidjevi Brunettijevu zbunjenost, on objasni,

"Sin, ne otac."

Po svoj prilici, grof je injenice uredno slagao tako da moe jasno

ispripovijedati priu. Nastavio je. "On nije bio "umjetnik, iako jebio pomalo nadaren za oslikavanje. I to mu je dobro posluilo, jer

je poeo oslikavati zidove i oblikovati plakate za stranku na vlastiprije i tijekom rata." Postojali su trenuci kada Brunetti nije

mogao, a da se ne divi grofovoj bahatosti: ba onako kako ovjeknjegova poloaja nije zvao svoje sluge vlastitim imenima, tako je

odbijao izgovoriti ime politike stranke koja je njegovu zemljuostavila u ruevinama.

Brunetti, kojem su bili poznati i Faisti, sada se prisjetio gdje jebio uo ime Guzzardi, ili ga barem proitao: u knjizi o faistikoj

umjetnosti, na zatupljujuim stranicama o dobro uhranjenim

tvornikim radnicima i bistrookim djevama s dugim pletenicama,posveenima, u najbljetavijim bojama, trijumfu ljudi poput njihsamih.

"Bio je prilino aktivan tijekom rata, taj Luca Guzzardi," nastavigrof, "i u Ferrari, odakle je izvorno njegova obitelj - mislim da su

se bavili tekstilom - i ovdje, gdje su i on i njegov otac obnaalivane dunosti."


44/277

44

Brunetti je ve odavno bio odustao od pomisli da zamoli svog

tasta da mu objasni kako dolazi do tih podataka, ali ovaj put grof

mu je sam ponudio odgovor. "Kako ti je Paola moda ve rekla,bili smo prisiljeni napustiti zemlju 1939. godine, tako da nitko od

nas nije bio ovdje tijekom prvih godina rata. Ja sam jo biodjeak, ali moj je otac imao mnogo prijatelja koji su ostali ovdje,

tako da je nakon rata, kada se obitelj vratila u Veneciju, saznao,

pa tako i ja, to se bilo dogaalo dok nas nije bilo u gradu. Malo

to od toga bilo je ugodno uti."

Nakon ovog kratkog pojanjenja, on nastavi, "Guzzardi padre je

opskrbljivao vojsku tkaninom za odore i, mislim, atore. Tako se

silno obogatio. Sin, zahvaljujui svojoj umjetnikoj nadarenosti,dobio je nekakav posao u propagandi, oblikovao je plakate i zidno

slikanje koje su prikazivale odgovarajue slike ivota u naoj

velianstvenoj dravi. On je takoer bio i jedan od ljudi koji je biozaduen da odluuje koja dekadentna umjetnika djela imaju biti

izbaena iz galerija i muzeja."

"Izbaena?" upita Brunetti.

"Bila je to jedna od boletina koje su nam stigle sa sjevera," suhoree grof, pa nastavi.

"Postojao je dug popis slikara koji su bili proglaeninepodobnima. Goya, Matisse, Chagall te njemaki ekspresionisti.

Takoer i mnogi drugi: bila je dovoljna injenica da su idovi. Ilida teme njihovih slika nisu zgodne ili ne podravaju stranakimit. Sve su takve slike bile skinute sa zidova muzeja, a mnogi su

ljudi iz predostronosti uklonili takve slike sa zidova vlastitihkua."

"A kamo su ih sklonili?" upita Brunetti.

"Ima pravo pitati," odgovori mu grof. "esto su te slike bile prvekoje su prodavali ljudi kojima je trebao novac za preivljavanje ili

su pak eljeli napustiti zemlju, iako su za iste dobivali vrlo malonovca."

"A muzeji?"


45/277

45

Grof se nasmijeio; bilo je to ono osobito cinino zatezanje usana

koje je njegova ki naslijedila od njega. "Posao Guzzardija figliabio je da odluuje koja e umjetnika djela biti uklonjena."

"A je li njegov posao bio," upita Brunetti, poinjui shvaajuikamo bi ovo moglo voditi, "da odluuje kamo e ta djela bitiposlana i da vodi zapise o tome gdje se ona nalaze?"

"Jako mi je drago to sve ove godine rada u policiji nisu utjecalena funkcioniranje tvoga uma, Guido," ree grof ironino, ali s

dragou.

Brunetti se nije osvrnuo na njegovu primjedbu, a grof je nastavio,

"Izgleda da su mnoga djela nestala u ratnom kaosu. Iako se inida je otiao predaleko. Mislim da je bila 1942. Jedna je vicarska

obitelj ivjela na Velikom kanalu u staroj kui koja im jenaratajima pripadala. Otac, koji je bio nekakav plemi," ree grof

olako odbacujui svako polaganje prava na plemiki naslovukoliko loza ne see barem tisuu godina unatrag, "bio je poasni

konzul, a sin mu je uvijek bio u nevoljama zato to je govorioprotiv vlasti, ali ga nikada nisu uhitili zbog njegova oca, koji je

imao jako dobre veze. Napokon, ne sjeam se kada je to bilo, sinasu mu pronali u potkrovlju s dvojicom asnika britanskih

zrakoplovnih snaga, a koje je on sakrio ondje. Pria je prilinomutna, ali ini se da su Guzzardiji to bili saznali i da je jedan odnjih dvojice onamo poslao policiju." Zautio je, a Brunetti je vidioda se pokuava prisjetiti tih dogaaja od prije vie od pola

stoljea.

"Policija ih je sve odvela," nastavi grof. "Kasnije, uveer istogadana, oba su Guzzardija posjetila oca u njegovom palazzu i,

dakle, dolo je do svojevrsne rasprave. Na kraju rasprave,

dogovorili su se da deka vrate kui i zaborave sve to sedogodilo."

"A zrakoplovci?"

"Nemam pojma to se kasnije dogodilo s njima." "Dakle,

Guzzardiji?" upita Brunetti. "Ljudi kau da su ih vidjeli te veeri


46/277

46

kako iz palazza izlaze s velikim omotom." "Dekadentna

umjetnost?"

"Nitko ne zna. Konzul je bio veliki sakuplja ranih majstora:

Tiziana, Tintoretta, Carpaccija. Takoer je bio i veliki prijateljVenecije i mnoga je djela darovao muzejima."

"Ali ne i crtee?"

"Na kraju rata crtea nije bilo u palazzu" objasni grof.

Guzzardiji?" upita Brunetti. Izgleda da je konzul iao u kolu s

ovjekom koji amo bio poslan kao britanski veleposlanik

neposredno nakon rata, i taj je Englez traio da se neto poduzmeoko Guzzardijevih." "I?"

"Guzzardiju, sinu, se sudilo. Ne sjeam se kako je tono glasila

optunica, ali nikada nije bilo dvojbeno to e se dogoditi. Vidi,veleposlanik je bio vrlo imuan ovjek, a i velikoduan, i bio je i

vrlo moan." Grof je gledao u zid iza Brunettija, gdje su u nizuvisjela tri Tizianova djela, kao da ih moli da mu pomognu da se

prisjeti.

"Ne znam jesu li ti crtei ikada vie vieni. U to su vrijeme kruile

glasine da se Guzzardijev odvjetnik nagodio s tuiteljstvom daoslobode Guzzardija ako vrati crtee, ali je tijekom suenja

Guzzardi kolabirao ili doivio ivani slom, ne znam je li to biloistinsko ili je glumio, tako da su ga suci na kraju osudili - kad

bolje razmislim, moglo bi biti da su ga osudili za iznudu - i poslali

na San Servolo. Prialo se da je sve to farsa, da su sve odglumili

kako bi ga suci mogli poslati onamo. I da e ga ondje drati parmjeseci, a zatim ga otpustiti, nekim udom izlijeenog. Na taj

nain, veleposlanik bi dobio ono to je elio, ali Guzzardi ne bistvarno bio kanjen."

"Ali on je umro?"

"Da, umro je."

"Je li bilo ieg sumnjivog u tome?"


47/277

47

"Ne, ne sjeam se da je itko ikada rekao da je u tome bilo ieg

sumnjivog. Ali San Servolo je bio grobna raka." Grof razmisli o

ovome na trenutak, a zatim doda, "Ne kaem da su danas stvaribolje ureene."

Prozor Brunettijeva ureda gledao je na staraki dom na SanLorenzu, a ono to je ondje vidio bilo je dovoljno da mu potvrdi

sve u to je vjerovao da je sudbina staraca, luaka ili naputenihkoji bili preputeni skrbi dananjih dravnih ustanova. Odvukao

se od takvih misli i bacio pogled na svoj sat; grof je ve trebaopoi, ako eli biti na vrijeme na ruku. Ustao je. "Hvala Vam. Ako

Vam ita drugo padne na pamet..."

Grof ga prekine i zavri misao umjesto njega, "Nazvat u te."

Nasmijeio se, ali ne veselim osmijehom, i rekao, "Vrlo je neobinoopet razmiljati o tim vremenima."

"Zato?"

"Ba kao ni Francuzi, ni mi nismo mogli dovoljno brzo zaboraviti

to se dogodilo tijekom ratnih godina. Zna kakvi su moji osjeaji

prema Nijemcima," ree on, a Brunetti mu kimne glavompotvrujui da je upoznat s nepopustljivom antipatijom s kojom jegrof gledao na taj narod. "Ali moram im priznati, oni su se

osvrnuli i pogledali to su uinili."

"Jesu li imali izbora?" upita Brunetti.

"S komunistima na vlasti u polovici zemlje, s Hladnim ratom za

vratom, i s Amerikancima uasnutima putem kojim su krenuli,

naravno da su imali izbora. Saveznici, po zavretku nirnberkihsuenja, ne bi nikada bili gurnuli Nijemcima nosove u to. Ali oni

su odluili prouiti ratne godine, barem do odreene mjere. A mito nikada nismo uinili, tako da ne postoje povijesni zapisi o tom

vremenu, to jest, barem ne pouzdani."

Brunettija je zaprepastilo koliko je grof zvuao slino Claudiji

Leonardo, iako su ih razdvajala vie od dva narataja.

Na vratima ureda, Brunetti se okrenuo i upitao, "A crtei?"


48/277

48

"to s njima?"

"Koliko bi oni vrijedili danas?"

"Nemogue je rei. Nitko ne zna koji su to bili crtei niti koliko ihje bilo, a nema ni dokaza da se to doista dogodilo."

"Da su ih Guzzardiji uzeli?"

"Da."

"to Vi mislite?"

"Naravno da su ih uzeli," ree grof. "Takvi su to bili ljudi. Olo.

Pretenciozni, skorojeviki olo, onakvi ljudi kakve moe privuitakva politika misao. To im je bila jedina prilika u ivotu da se

domognu moi ili bogatstva, pa se zato zdruuju sa slinima,poput takora, i uzimaju sve ega se doepaju. A onda, kada je

igra gotova, prvi su koji e rei da su se moralno odupirali cijelovrijeme, ali su se bojali za ivote vlastitih obitelji. Nevjerojatno je

kako takvi ljudi uvijek uspijevaju pronai nekakav veliajanizgovor za svoja nedjela. A zatim, prvom prilikom, pridrue se

pobjednikoj strani." Grof podigne naglo ruku kretnjom ljutitogprezira.

Brunetti se nije sjeao da je ikada vidio grofa da tako brzo svojsuzdrani prezir zamijeni sirovom ljutnjom. Pitao se kakav je to

niz iskustava bio doveo grofa do toga da tako snano proivljavate davne dogaaje. Meutim, teko da je sada bio trenutak dapopusti svojoj radoznalosti, pa se zato zadovoljio time da se jo

jednom zahvali i rukuje se s grofom prije nego to je napustiopalazzo Falier i vratio se svome vie no skromnom domu i ruku.

7Kod kue je pronaao djecu usred svae. Stajala su na vratimadnevnoga boravka i povienim tonom se prepirala i jedva da su

bacili pogled prema Brunettiju kada je uao u stan. Viegodinjeiskustvo u procjenjivanju tonova njihovih razliitih razgovora

govorilo mu je da u ovoj prepirci ne sudjeluju svesrdno i da tek


49/277

49

podiu titove i o njih udaraju maevima diui buku prije bitke,

onako kako se morevi zadovoljavaju time da izrone na povrinuvode i svojem protivniku pokau kljove. im se jedno od njihdvoje povue, drugo e se smiriti i otplivati dalje. Predmet svaebio je jedan CD, u pitanju je bilo vlasnitvo, a koje je trenutnobilo podijeljeno: Raffi je disk dizao u ruci, dok je Chiara imala

njegovu plastinu kutiju.

"Kupila sam ga prije mjesec dana u Hramu glazbe," ustrajala je

Chiara.

"Sara mi ga je darovala za roendan, glupao," vrati joj Raffi.

Pljeui samome sebi na suzdranosti,Brunetti nije predloio danaprave isto kao i prilikom njihove ranije svae, presijeku

skvieu stvaricu napola i svre s tim. Umjesto toga, upitao je,"Je li majka u svojoj radnoj sobi?"

Chiara je kimnula, ali se istoga trena vratila natrag u bitku.

"elim ga sluati sada," zauo je njezin glas Brunetti dok je iao

niz hodnik.

Donna Leon - samovoljno ponašanje

Documents

Transcript of Donna Leon - samovoljno ponašanje